Bosna i Hercegovina se još uvijek suočava sa posljedicama svoje teške historije gdje su mladi najčešće žrtve koje se moraju danas nositi sa njima. Zemlje bivše Jugoslavije su vodile užasne ratove prije više od 20 godina, a genocidi, masakri, silovanja i drugi zločini su i dan danas ostavili posljedice i ožiljke na narodima koji teško zacijeljuju.
Mladi kao bitna značajka današnjeg društva često ostaju zaglibljeni između priča o ratu koje im pričaju roditelji, nekim tvrdnjama o tadašnjim dešavanjima, religijama i nacijama kao pečatima s kojima su rođeni i ni sami ne znaju kome i u šta da vjeruju. Iako takve priče bivaju često tabu teme u društvu, nacionalističke tenzije se sukladno sa politikom i društvom podgrijavaju te se tako stvaraju mnogobrojna pitanja i nedoumice. Cilj medija i jeste zapravo izazivanje polemika u društvu, jer to je ono što je za njih ključno, pažnja. Zatrpavaju nas informacijama, te nameću stavove i mišljenja koja njima pašu. Postavlja se pitanje da li smo mi zaista postali toliko izmanipulisani sa njihove strane pa prihvatamo sve što nam serviraju bez ikakvog promišljanja ili nam je postalo svejedno što nam upravo takvi najviše „ispiru mozak“ i propagiraju ono što žele da i mi u podsvijesti mislimo? Smatram da su mediji, ne jedini i glavni,ali bitni pokretači sukoba i nastajanja polarizacije u našem bosanskom društvu koji stvaraju kataklizmu koja za posljedice ostavlja ožiljke na svakom narodu pojedinačno. Da li mi stvarno želimo živjeti u prošlosti, tj. slici koju nam određuju mediji i vlasti koji nam boje misli bojama koje njima odgovaraju? Sa sigurnošću mogu reći da smo svi mi, ili barem većina postali predmet manipulisanja medijske propagande i državnog sistema koji nama upravljaju kako njima odgovara. Ne dopuštaju nam da dođemo do zajedničkog konsenzusa koji bi itekako bio od koristi. Oni nas neprestano i perifidno kljukaju prošlošću ne dozvoljavajući nam da se odmaknemo od nje, a kao posljedicu toga imamo življenje sa mržnjom i agonijom. Bitno je da shvatimo da ne postoje „naši“ i „njihovi“. Postojimo MI, ne kao bošnjaci, srbi ili hrvati,nego kao svi mi zajedno, kao ljudi. Postavlja se pitanje zašto smo baš mi mladi najčešće na meti takvih? Sasvim je jasno da je mladima najlakše izmanipulisati. To su ličnosti koje još uvijek nisu nikako ili u potpunosti kreirane i lako im je nametati tuđa mišljenja i stavove koje će oni prisvajati kao svoje. Društvu naravno nisu potrebni mladi ljudi koji razmišljaju racionalno, moralno, koji imaju svoje stavove i čvrsto stoje iza njih. Njima je potrebna omladina koja će ih pratiti u stopu poput psa koji ide za poslasticom koju nikada ne dobije. Mladi kojima će moći upravljati onako kako oni žele i pretvoriti ih u ljude koji njima najviše odgovaraju (pretvoriti ih u sebe same). Njima su potrebni kupci koje će kupiti svojim izmišljotinama i poslušni glasači koje će upotrijebiti kada im zatrebaju. Ukratko, oni od mladih stvaraju marionete kojima povlače konce i upravljaju njima u smjeru kojim oni to žele. Uvlače nam se pod kožu i poput parazita sišu i ovo malo pameti što imamo. Zar je to uistinu ono što nam je potrebno?
Ne dopustite da postanete predmet verbalne torture medija i vlasti koja će vam nametati da budete ono što nećete i mislite ono što ne želite. Nije sramota ako se ne uklapate u „slagalicu“ društva koju ono stvara. Skinite etiketu sa sebe i nemojte biti predmet marginalizacije. Uvijek i prije svega prvenstveno budite čovjek.
Autorica: Nerma Džaferović, učesnica Boot kampa za mlade lidere/ice IV iz Gradačca
* Napomena: Članak je nastao nakon Boot kampa za mlade lidere/ice IV održanog od 13. do 17. marta 2018. godine, organizovanog od strane nevladine organizacije Helsinški parlament građana Banja Luka u pansionu “Krušik”, blizu Modriče u okviru kojeg je autorica imala priliku da razvije svoje vještine i znanja na polju pomirenja, liderstva, komunikacije i diskriminacije, upotrebe fotografije i specifične Photo-Voice metodologije zajedno sa mladima iz lokalnih zajednica: Doboj, Doboj Istok, Doboj Jug, Maglaj, Usora, Modriča, Gradačac, Šamac, Domaljevac, Odžak, a u sklopu projekta “Foto glasovi za mir“ podržanog od strane Američke ambasade BiH.