Photo by: Korab Krasniqi
Priče o ženama koje su preživjele torturu tokom zadnjeg rata na Kosovu (9/10)
NISAM HTELA DA UĐEM U TAJ LOKAL
Jedan od dva cilja u životu je bila ostvarila. Nije mogla da se školuje, san od kog još uvek nije uspela da odustane, ali se udala u gradu, što je bio njen cilj za sebe.
Živela je sretno do početka rata.
U nastojanju da obezbedi hranu, ona je izašla na ulice jednog od kosovskih gradova. Oteta je i silom zadržana satima u jednoj kafani od strane srpskih paramilitaraca.
Ispovest u prvom licu: Hvala Bogu što sam ostala živa
TH. M.
Ja sam donekle vedra osoba, ali ponekad znam biti i nervozna, poznajem sebe. Ali, kada sam nervozna, ne mogu je prevazići dok se ne smirim ili dok ne koristim neki lek, kako bih se malo odmorila, spavala, ili izašla napolje. A obično, ja sam ovako mirna, ali osećam, uvek imam neki osećaj da nisam mogla da uradim sve ono što sam trebala uraditi. Trebalo je, znaš, da postanem neko, ali sada, vreme je prošlo i nije ostalo ništa, barem čovek bi mogao napraviti neki izbor, da pronađe neki svoj put. Da ne zavisi ni od koga. Ni od muža, ni od koga.
Nisam želela da uopšte zavisim ni od koga. Uvek sam želela da budem svoja. I kao dete sam bila takva. Bila sam inteligentno dete. Posebnija od drugih, nekako sve stvari sam činila posebnim.
I volela sam mnogo knjigu, više sam volela knjigu nego da mi neko kupi neki komad odeće. Ako mi je neko kupio neku knjigu, ja sam se više radovala nego za odeću… taj komad odeće bi se pocepao. Učila sam mnogo pesama.
I uvek sam sanjala školu. I kada bih spavala, i kod muža, snivala sam da želim da nastavim školovanje. Dok sam išla u školu je bilo veoma interesantno. Ali, kako je tada bilo, završila sam samo osam razreda.
Kada su mi rekli da više neću ići u školu, osećala sam se veoma loše, znaš. Ali oni, pomislila bi opet, gajila sam neke nade, jer sam uvek sebi ostavljala neku nadu. „Ajde, možda se preselimo u grad i možda me odvedu u školu“.
Možda ima ljudi koji gube nadu odmah. Ja ne gubim nadu, opet ostavljam jedna vrata otvorena, da ću moći da uradim nešto i nakon nekog vremena.
Sa ocem sam se uvek slagala. Gde god bi išla, samo sa ocem. Sve muške poslove sam znala bolje nego ženske. Radila sam, nosila sam, istovarivala šlepere, sve sam to nosila kao muško. Vozila sam. I svi bi rekli: „Jeli dečak ili devojčica?!“ Jer nisu mogli znati da li sam dečak ili devojčica. I ja nekao, znaš, imala sam volju da pomognem, imala sam volje. One muške poslove koje te ne umaraju. Ženski poslovi, radiš ih ceo dan, i kada pogledaš, opet je isto, opet su ti stalno tu, prašina, čišćenje i sve to. Oni se nikad ne završavaju. A muške poslove uradiš, ali se zna šta si uradio.
Bila sam već odrasla deevojka kada smo došli u grad. U gradu bi samo sedela kući. Išle smo sa sestrama od ujaka, od tetke, i okupljale se tako noću. Slušali smo muziku, igrale, u to vreme nismo razmišljale dalje, volele smo da se sastanemo sa drugaricama, da uživamo, igramo. I to vreme, nikako ne mogu zaboraviti, bio je to za mene dobar život, znaš, sa drugaricama.
Meni se čini da je tada bilo bolje, jer sam bila i mlada. I sada mladi to doživljavaju kao mi. Mi mislimo da je tada bilo bolje, ali sada je bolje nego što je bilo tada.
Da, svako poznaje svoju generaciju, i sviđa mu se, ali ostalo je da se kaže: „Tada je bilo bolje“.
Nije bilo tada bolje, kada pogledaš neke činjenice, uopšte, kakvi bolje?! (smeje se). Niti je bilo struje po selima, bila je katastrofa, katastrofa. Grehota je bilo videti ljude, kao da su živeli u predistoriji, kakvi dobro.
Tada nisu tretirali ljude, više su se starali o… voleli su više životinje nego ljude, nisu se interesovali za decu. Dece su imali puno, nije ih interesovalo ni kako, ni šta… Možda se razbolelo, dok ne bi bilo skoro na samrti nisu ga vodili ni kod lekara.
„Ajt, ustaće“, čak nisu ni razmišljali o njima, samo kad bi videli da se više ne pomera, da ne jede tri dana, tada bi rekli da ga povedu lekaru. Zaista, možda su stvari bile originalne. Ali, nisu ni imali čestito ni da jedu.
Imali su to mleko, od toga su pravili kao kajmak, ali onaj gusti kao sir, već su ga pravili kao vodu, posolili bi i umočili hleb. Jer, da su imali sira, uživali bi, ali ni sira nisu imali. Meso koje bi klali, čuvali bi za goste. Samo kada bi iz grada ostajali ndeljama tu, oni su radili za njih. Oni opet nisu imali, pojeli bi ono što bi ostalo.
I našeg dedu, mi smo bili mali, pitali bi: „Kako je bilo u to vreme?“ A deda bi odgovarao: „U to vreme Albanija je imala celo Kosovo“. Ali postepeno, nakon dolaska Albanije pričao je kako su im uzimali žitarice i zemlju. Kako su morali davati državi pola prinosa žitarica. Kao sada kad plaćaš porez na kuću. U to vreme država je uzimala sve. I reče: „Trebalo je muzti, da im se da postepeno. Bila je Albanija, celo Kosovo je imala“. I sada mi se čini da dolazi to vreme. Ušli su polako po kućama. Postepeno, ulazili bi kao predsednici, kao zamenici, polako-polako. Ja se ne sećam tih stvari, ali kada gledam na televiziji sada šta rade, prisetim se dedinih reči.
Kada sam se verila bilo je vreme demonstracija. U to vreme su bacali takve stvari, pozdrave i… mi se tada nismo sreli. Tada nije bilo vreme da se sretneš sa verenikom.
Videli smo jedan drugog samo posredstvom fotografija, a ovako ne. I tako… stalno, jedna godina, nakon godinu dana, tako pre rata smo se venčali. I tada smo se venčali sa kolima, i tada, i bilo je vreme, kao što je bilo tada sa nekim defovima, sa nekim… bez veze. Znaš kako se izvodila muzika, jer muziku nisu mogli izvesti ovako, znaš…
Da, bilo je dobro, bilo je dobro za svadbe, jer nisu se plašili da će im oštetiti kuće, jer takoreći nisu imali kuće. Sada svako hoće sa nameštajem, sa svim potrepštinama, i uzimaju dobru sobu. Za dva sata gosti u svadbi ti naprave rusvaj.
Ali ja nikad nisam bila pohlepna. Volela sam da činim dobro, i decu sam naučila da čine dobro. Jer Boga u stvari niko od nas ne može da vidi. Baš niko ne može da ga vidi. Eto vraćamao se mi, oblačimo se, i uvijeamo u maramama oči i sve, i poštujemo Boga. Boga poštujemo ako smo dobri ljudi, pošteni, jer ako samo staviš neku maramu, a srce ti je nigde, ni Bog ne može ništa učiniti. Bog voli one koji su dobri u duši, a ne one koje se uvijaju i plaše ljude. Mi ne idemo napred, već se vraćamo unazad.
Kada sam se udala, znaš, bila sam zadovoljna što se udajem u gradu, a ne udajem se negde za nekim u selu. A u selo uopšte nisam volela da idem. Na kraju krajeva, da ti kažem, kada bi neko rekao: „Traže te tamo“, ja bih samo kazala: „Mene ne interesuje drugo, je li u selo?“ „Da“. „Neću! Ostaću neudata, a u selo ne idem“. Rekla sam njima: „Precrtajte ga!“
U vreme kada sam se venčala bile su dfemonstracije, i ajt, i ajt. Muž je bio pomalo ljubomoran, i bio je malo… nekako, kakvi su bili u to vreme… Ali ja sam se dobro provela sa njim, sa svrom i svekrvom, i sa njima… znaš. Nešto pre izbijanja rata, tada su se odvojili, znaš, deveri. Ali tada sam živela sa svekrom i svekrvom, deverima. Svekr i svekrva su živeli i nešto posle rata. I, znaš, dugo vremena smo živeli sa deverima, i decu smo imali tada. Videla si kada porastu deca, međusobno se svađaju, ne ovaj, ne on. Jer, da nije dece, kuća se nikad ne deli. Muž je radio, a njegovi roditelji nisu. I deveri su radili.
Zatim je izbio rat. Mi se sećamo samo kada su nas izbacili iz kuće. Napustili smo kuću. Čini mi se da smo izašli na ulici. Onda su nam se pridružile komšije i puno rođaka, okupili se… tu zajedno sa komšijama. Otišli smo tu negde, negde blizu smo otišli. I okupismo se svi na jednom mestu, znaš. Jer dođoše neki iz OVK, neki znaš, i kretali su se tuda. Samo su ih gledali, zatim bi rekli idemo za njima, jer će nas ovamo ubiti. Ali ovi iz OVK su bili u grupi sa narodom koji je dolazio, jer oni nisu hteli uopšte da se vraćaju, nisu imali čime. Kada smo mi išli kod onih komšija, i krenuli da idemo, kada krenusmo, evo nekih u uniformi. Mi pomislismo da su OVK, a oni Srbi sa maskama i svom opremom. Mi kod komšije, rekosmo ajde da idemo kući da uzmemo nešto, a oni nam rekoše: „Ne, da vas ne vidimo tamo, jer ćemo vas ubiti. Idite dole.” „Kuda da idemo?”, rekosmo. „Idite za Makedoniju ili Albaniju, samo idite negde, idite. Ovde nemate šta da dolazite više”. Odosmo u šumu. Mislili smo da ćemo se vratiti, ajde u šumu, ali ako su nas videli kući, videće nas i u šumi, jer oni bi izlazili po rubovima sa snajperima.
Dva dana, jednu noć smo prenoćili u šumu, ali drugu noć kako da prenoćimo sa decom, deca mala. Rekoh: „Vala, nek me ubiju, ja ću spavati kući.” Barem ću spavati, ovde šta da radim, gde da spavam sa decom, smrzavali su se, sin mi je bio još mali. I, oni će nas gađati snajperima, sa tog brega mogu da nas vide, i gađaće nas. Metak je pao blizu najlona, skoro da nas pogodi. Sina, sve… oni su nas sve videli kako bežimo. I krenusmo da pobegnemo otud, neki u traktorima, a skoro pola peške, i hodaj, i hodaj, i hodaj, i hodaj. Zaustavismo se na jednom mestu, bili su stacionirani tu, oni su nas gađali iz daleka, al’ nisu pogodili nikoga. Bili su stacionirani nešto pre ulaza u grad. I, mi prenoćismo jednu noć, i siđosmo putem sa decom, na traktorima, neki pešačeći, i nosili hleb koji smo imali sa sobom, to je sve što smo imali. Sutradan, ajde sad krenuše ubijanja, neke su spuštali sa traktora, maltretirajući nas, neke su ubijali, neke su klali, neke žene… Užas! I ljudi su bili mladi, mnoge sam žalila kada su ih izveli da ih ubiju. Jer su ubili puno njih. Prvo su ovako pucali, ali ih nisu ubijali, a oni su bili mladi… Ona pucaše brrrrrr (imitira buku oružja) iz automata, i ubiše ih. Padali su u potok, jer ubijeni su padali u potok. Sve tu kod potoka, ubijajući ih, idući… tu je ubijeno150. osoba, a plus u jednoj kući su ih uveli i tukli, maltretirali, tukli. Tu su uveli i mog muža, ali on na svu sreću reče: „Spasih se!” Jer su tu dovodili sve, tukli ih, more uopšte ih nije interesovalo, sa šipkama su ih tukli. Mi smo se samo tresli od straha. Došli su, došli su sa automatima na vozilu, a jedan od nji reče: „Pare”.
Naredili su nam da ponovo siđemo sa traktora. „Ajde, jer vi hoćete oca Klitona i majku Olbrajt, ajde!”, govorili su oni, mi smo razumeli o čemu govore iako su pričali na srpskom. Rekosmo: „Ne, ne, nećemo njih, nećemo ništa”. Reče: „Da, da, vi njih hoćete, ajde, ajde”. Povedoše i njih u jednu kuću. Tukli su ih i tamo, ubili su ih od batina, neki su bili ranjeni od uboda nožem, i na putu. Zatim su jednog ubili nožem. Neke su još gore pretukli. Da izađeš iz kolone, ubili bi te ko a te vuk pojeo. Morali smo da stignemo sada kolonu kako bi ušli u masu naroda koji je preostao, jer su pola njih hvatali tako i ubili, 150. osoba nije malo. Ja kada sam videla jednog ubijenog čoveka, rekoh: „Ha, oni su ga ubili”. Samo sam se tresla vrrrrr, al’ nisam smela ništa da kažem, ništa, ama baš ništa, samo mi se telo treslo, niti sam smela bilo šta da kažem, ni ništa. Jakna koju je imao, ostala je savijena. I, gađali su sa puta, a mi smo bili niže, žurili da uđemo u kolonu, jer smo bili pozadi, i da nam ne prave probleme. Požurili smo sa traktorom, i uđosmo ispred tri-četiri traktora, kao u sredinu. Nama ženama su govorili: „Ajt, ajt, imate vi para”. Znaš, hteli su da nas skidaju da vide gde su nam pare. Hteli su da nam skidaju pantalone: „Pare su im tu”. Sa noževima, oni uopšte nisu marili ni za šta.
I vratismo se kući. Ali, pošto se vratismo kući, nismo imali šta da jedemo, nije bilo ništa, moralo se izaći i kupiti deci neke stvari. Ali da kupiš nisi imao gde, pa sam išla kod moje porodice. Išla sam da uzimam namirnice. Moji su bili obezbedili sušeno meso. Imali su namirnica, za jelo, za piće, bilo je koliko hoćeš. Ukućani izađoše, odoše nekud, kuća ostade sama, ja sam išla kod moje mame da uzimam potrepštine. I, dok sam išla, znaš, dok sam išla kod moje majke, eto tamo neki policajci, bio je u blizini jedan lokal, kao kafana ili ne znam kakav je bio, sa staklima izgrađen pored puta. I dok sam tako išla, nisi mogao nikako da ih zaobiđeš, nisi imao kuda jer bi te oni videli. Sada, tu se meni desilo to… znaš… ovo nasilje od njih. Tu je bilo, ako ne grešim, bilo je skoro deset osoba, možda se meni tako učinilo, ali mi se činilo da ih je puno, tako od straha. I tu, odoh, oni su govorili na srpskom, ja ih nisam razumela, ali oni, znaš, su govorili srpski. A ja nisam htela da uđem u lokal. On su me uveli na silu. I, znaš, tukući me. A onda su izvadili nož, tukli su me tako, izvadili nož i poselimi malo jedan prst, posekli su me na nogu, još uvek imam ožiljak. I nakn što su me udarili noževima, ja sam pala u nesvest. Oni su onda počeli u lokalu da me svlače. Bili su pijani, a imali su i automatske puške… Znaš, hvala Bogu što je od tada prošlo dosta vremena, znaš, jer ne bih mogla da ti ovo pričam, da se suočim s tim.
Od tada imam problema sa debelim crevom. Od tada, jer su oni bili tako nasilnički, i kada sam pala u nesvest ja ne znam koliko sam ostala tu. Ali, nekon nekog vremena, ne znam koliko dugo sam bila tu, ne znam ni ja. Ali sam nešto pre sumraka otišla kući, ali ne znam koliko sam ostala tu, jer ja kada sam izašla ujutru da odem po hranu. I, kada nešto pre sumraka, uzeh tu neke stvari… oni su već bili završili sa silovanjem i otišli.
Ja pamtim samo početak. Pala sam u nesvest i ne znam uopšte šta su oni posle radili, da li su ostali, ili kako, ili šta su radili sa mnom, ali kada sam ustala zapazila sam da sam imala mnogo krvarenja iz debelog creva. I dohvatila sam neku odeću, sredila se malo, uzela nešto odeće. I kada mi se malo otreznih, odoh kod porodice, kući kod mojih, pošto sam znala da je to moja kuća, znaš, kod mojih. Bila je prazna. I otišla sam tamo, i okupala sam se, sredila. Jer komotnije sam se osećala u mojoj kući, kod moje porodice. I odoh tamo da se okupam, da se sredim tako da se ne bi primetilo, znaš, da neko ne razabere šta mi se dogodilo, pošto sam izvukla živu glavu. I pomolih se Bogu, rekoh hvala ti Bože što si me spasio živu, za tu decu… Kada sam se vratila, sutradan ujutro, ispričala sam svekru. Reče: „Uopšte nemoj da dramiš, hvala Bogu što si izvukla živu glavu“.
Rekoh mu: „Kod ove uzvišice“, tako i tako se desilo. Reče: „Ništa, ništa to nije, samo što si ostala živa, jer su ljudi doživeli mnogo teže stvari. To se dešava… pošto si ostala živa, dobro je, pošto te nisu odveli negde a da mi ne znamo ni gde si, da nestaneš sasvim.“ Reče: „I ćuti, nemoj da dramiš jer si se iznova rodila“. Svekr mi dade malo volje, bio je veoma dobar i bio je mnogo drag.
Mnogo me podržavao. Posle sam bila u strahu. I dok… se nisam izlečila, on je znao neke stvari, pravio je neke prirodne lekove, neke lekove znaš, mnogo mi je pomogao. Nije bilo potrebe da idem kod lekara, jer je on bio ko pravi lekar. Nekako sam se dobro osećala i bila smirena, kada me upozorio, kada mi reče: „Hvala Bogu što si ostala živa“, jer, znaš, mislila sam samo o lošim stvarima, samo ovako…
Ovima drugima rekoh ovako i ovako. „Bila sam strašno uplašena bežeći od njih, bežeći od Srba, od policajaca, udarila sam se, i tako“. Pošto hvala Bogu, nije se desilo nešto gore, dobro sam se spasila. Međutim, nakon rata sa imala snove, videla bih… Noću sam se uvek plašila, ustajala sam. A muž: „Šta ti je, bre? Šta ti što celu noć nam ne daš mira, vičući?“ „Od rata mi se priviđaju prizori, bežeći od Srba“, nisam mogla da mu ispričam, jer nije bio takav tip kojem bi mogla ispričati. Svekr je bio veoma dobar, ovaj kao da nije bio njihov. Svekr je bio, kao da mu on nije bio sin. Bio je miran, bio je dobar. Razuman. Dobro je znao pričati, bio je, da ti pokaže, da ti objasni stvari, i da ga sa merakom slušaš. A ovaj njegov sin, kao da nije uopšte njegov, znaš, uopšte… uzimao je stvari sa mnogo nervoze. Svekr je bio mnogo dobar čovek, veoma mudar za sve stvari, znaš. Znao je da nam da savete, da nam pomogne. Voleo sam ga više od oca.
Sada imam problema sa spavanjem. Posebno odmah nakon rata. Ustajala sam ovako, i još uvek ponekad. Ponekad kada sam nervozna, ili kada čujem nešto loše, meni se vraćaju ti strahovi od rata. Bežim, gone me, … siluju, znaš, pojavljuju mi se ti prizori. Kada slušam o nekom događaju koji me pogađa.
Ako se nešto zakolje… ubije neka životinja, ili ako pogledan neki loš film, ako tako nešto primetim, jer ja ne volim filove. Ne gledam ih uopšte. Što neko kaže: „Gledao sam taj film“, ja ih uopšte ne gledam. A nema čoveka koji ih ne gleda…
Gledam nešto humoristično, za smejanje… Sa mužem?! Ne znam. Nakon rata je pomalo nervozniji tip, više… ponekad mi mnogo ide na živce, mnogo je nervozan, čini da se loše osećaš. Ali ne mogu, znaš, da mu to kažem, i tako sam, znaš, nekako, čula neka ogovaranja, možda ih je načuo.
Imam sina, pomaže mi mnogo kada vidi da sam nervazna, i tako… a on je sdeo puna i sa svojim dedom, pomišljala sam da mu nije on ispričao bilo što ili… on nije pričao. Samo pokušava da me smiruje, pokušava tako, znaš, da mi priča nešto smešno, da me nasmeje, da sve prebaci na pozitivnu stranu, znaš, da se ne pomišlja na loše stvari, da se loše misli. Samo da te drži na pozitivnoj strani, znaš. Ne želi da ti da da razmišljaš o lošim stvarima. Voli da me izvede u šetnju, voli tako, znaš… da napravi nešto zabavno. Da te ne ostavi da sediš i da se predaš sećanjima i mislima… Ne voli da me čini nervoznom, znaš.
Sin mi kaže: „Da si ti bila pisac, bi li pisala?“. Kažem mu: „Za pesme, a?Za pesme kako ih sada prave sa po dve-tri reči, petsto pesama bih napravila. Takvih pesama bih pravila koliko hoćeš“. Znaš, prvo da se opiše, prvo ispišeš jednu reč, dve reči, izvučeš od njih šta ti se sviđa, sastaviš ih, znaš. I kada se one pevaju, ti se sećaš nečeg drugog… drugačije. Znaš, suprotno, ili kada putuješ setiš se nečeg suprotnog. Svih suprotnih stvari se sećaš, a njih opisuješ, jer one ne… ne možeš opisati ono što vidiš, već ono koje smišljaš. Ono što hoćeš da izvučes samo od sebe. Inače ne možeš pisati.
Kada je umro svekr, vala bilo je loše, veoma lošeI još uvek, znaš, ne mogu da slušam mnogo o tome, da razmišljam, da pričam.
Do sada, dok su bili živi svekr isvekrva, bili smo dobro. A posle je bilo teže. Sada nam je teže nego prije. Jer kad su bili oni živi, pomagali su im njihovi sinovi, znaš. Ali, pošto su oni umrli, više niko. Sinovi su porasli, posla nemaju.
Sinovi su odrasli, nisu zaposleni ni ništa. Tako, završili su škole i fakultete, još uvek ne rade nigde.
Poručila bih da se malo više bave omladinom. Vidim mnogo mladih devojaka koje ne smeju od svojih roditelja i ostaju bez škole. A ne smeju da preduzmu inicijativu, i da ispričaju zašto ne idu u školu. Ne smeju da kažu.
Ova priča je dio knjige “Želim da mi se čuje glas: Knjiga sjećanja sa ispovijestima žena koje su preživjele torturu tokom posljednjeg rata na Kosovu“, koji provodi forumZFD i Integre u suradnji sa KRCT – Centrom Kosova za Rehabilitaciju Preživjelih Torture, a podržavaju ga Ministarstvo za saradnju i ekonomski razvoj Savezne Republike Njemačke, Fond Rockefeller Brothers, Fondacija Charles Stewart Mott i UN Women.
Preuzeto sa: http://www.dwp-balkan.org/bh/news_new.php?cat_id=4&text_id=388