U svijetu građanskih ratova vlasti se sve više i više pouzdaju u militarističku logiku. Međutim, mira će biti samo ondje gdje se politika oslobodi logike “vitlanja sabljom”.
Autor: Wolfgang Kessler
Irak, Sirija, Ukrajina, Izrael, Palestina, Nigerija, Mali. Tko danas čuje vijesti, zna da se na žalost nije ostvario san devedesetih godina o mirovnim revolucijama, kraju hladnog rata i više mira s manje oružja. Od sredine 90-tih broj ratnih sukoba se sve više povećava. Doduše sve je manje ratova između država, no zato je sve više građanskih ratova, ratova bez jasnih bojnih polja s nebrojeno mnogo mrtvih.
Taj tragičan kraj jednog sna pokazuje, koliko je malo toga uspjela ostvariti svjetska politika da pogodne pretpostavke iz vremena razoružanja ispuni političkim i društvenim životom. Desilo se upravo suprotno. Umjesto da politički obradi društvene uzroke građanskih ratova u svijetu, politika sve stavlja na militarističku kartu u SADu, Kini, Rusiji, pa i u Njemačkoj.
Pritom je Zapad suodgovoran za kaotična stanja. Upravo su zapadni političari, ponajprije američki predsjednici, manje koristili prevladavanje realno postojećeg socijalizma za dugotrajno političko pomirenje između Istoka i Zapada. Umjesto toga su puno više brinuli o proširenju svog gospodarskog liberalizma. Kao posljedica toga Istočna Europa i mnoge današnje države u razvoju su se integrirale u globalni kapitalizam. Kako u Europi ništa ne bi pošlo krivo, mnoge su od istočnoeuropskih država postale ne samo članice Europske unije, nego i Nato saveza.
Globalni kapitalizam je diljem svijeta doista osigurao da 300 do 400 milijuna ljudi živi puno bolje nego ikada prije. No taj razvoj polarizira svijet. Novim bogatašima nasuprot stoje oni koji nemaju ništa, ponajprije u Africi, ali i u jugoistočnoj Aziji. Kako su političari vjerni neoliberalnoj ideologiji promovirali samo još tržište, dopustili su da se države raspadnu.
S kapitalizmom se izvozio i kontroverzni zapadnjački sistem. Kapitalizam i liberalno razmišljanje nisu se obazirali na različite regionalne kulture, religije i tradicije. Za sobom ostavljaju legiju poniženih, koje lokalne vojskovođe ili radikalne skupine mogu lako mobilizirati za svoje interese u borbi za moć. Dovoljno često zloupotrebljavajući vjeru kao ubrzivača sukoba.
Ogromna potražnja za sirovinama tih politika rasta vodila je u politička zastranjenja i ratove. Irački diktator Saddam Hussein i talibani su najprije bili unaprijeđeni u poslovne partnere Zapada, a poslije su postali njihovi smrtni neprijatelji. S državama Zalijeva i Saudijskom Arabijom nove su diktature postale bogate i moćne.
Istovremeno se promijenila arhitektura moći među velikim silama. Energetski resursi su ojačali Rusiju. Tako ojačan Vladimir Putin je pregazio nježno rastuću demokratsku biljčicu. U međuvremenu sanja o starom velikom sovjetskom imperiju. Financijska kriza je promovirala kapitalističke diktatore iz Pekinga, koji su postali milijardama teški vjerovnici SADa, u igrače teške kategorije u svjetskom gospodarstvu. Tu moć su iskoristili za političke kampanje u Africi i Aziji.
Iz globalne borbe za moć i utjecaj razvila se jedna brza utrka u naoružanju: SAD na vrhu, zatim Rusija i Kina. I Njemačka se ubraja među velike izvoznike oružja. Kao u Siriji velike sile stoje direktno jedne nasuprot drugih: diktator Assad dobiva oružje iz Rusije. SAD podržava zapadno orijentirane pobunjenike, Katar i Saudijska Arabija islamiste. Posvuda strše oružja.
Slučaj Sirije potvrđuje da oružje postiže sve – sve osim mira. U Kurdistanu bi se uskoro mogli sukobiti iračka vlast, Turci i pojedini Kurdi koji osnivaju vlastitu državu. Svi oni bi pucali i iz njemačkog oružja.
Dugotrajan mir će ponovno imati šanse tek kad politika odustane od militarističke logike. I umjesto toga djeluje mirovnom politikom koju čine radikalno razoružanje, inicijative za pomirenje različitih kultura, davanje više moći civilnim mirovnim snagama OSZEa i Una, koraci prema globalnoj pravednosti i način privređivanja koji brine o održivosti resursa.
Možemo diskutirati o oružju koje kratkoročno štiti ljude od terora. No, dugotrajan mir oružje nikada ne može ostvariti. Za mir je potrebno mnogo, mnogo više.
Prevela:Judit Raffai
Tekst hrvatskog prijevoda objavljen na portalu www.autograf.hr
Izvor: Publik Forum, Zeitschrift der kritischen Christen, br. 17./ 12. Sept. 2014.