Osnovna škola
Peti razred
Prva četiri razreda osnovne škole završio sam u Jakešu, a ostala četiri pohađao sam u Modriči. Škola u gradu bila je udaljena oko četiri kilometra i tu razdaljinu smo, mi djeca, uglavnom prelazili pješice i u grupama od pet do deset dječaka. Sretniji i bogatiji imali su bicikl i na njemu prelazili taj put za petnaestak minuta. Ja sam išao pješice i do škole mi je trebalo oko sat vremena. Na početku smo išli poslije-podne. Škola je počinjala oko jedan sat popodne i trajala do oko šest sati. Međutim, skoro svi su išli ranije u školu i to uglavnom dva do tri sata. Prije škole smo uvijek igrali fudbala i zbog toga smo morali doći ranije, ako smo željeli igrati – a svi smo to željeli. Moja mati nije dozvoljavala da ranije idem u školu, jer sam morao raditi kod kuće – uglavnom namirivati goveda. Smišljao sam razne razloge i opravdanja kako bih otišao ranije u školu i bio uvršten u fudbalsku ekipu. Najčešće sam govorio da imamo nekakve pretčasove iz različitih predmeta, te da moram ranije u školu. Ovo nije moglo dugo paliti, jer je mati pitala drugu djecu – najčešće djevojčice i saznala pravu istinu. Poslije toga, dobio sam, naravno, batine – kao vaspitno-popravnu mjeru. Određeno vrijeme nisam išao ranije u školu i ispao sam iz prve fudbalske ekipe. Batine sam zaboravio i smišljao načine kako ponovo da idem ranije u školu. Enes “Frenki” mi dade spasonosnu ideju.
– Navij sat naprijed za jedan sat, a kada se vratiš kući ponovo vrati sat na pravo vrijeme. Ja ću te povesti na biciklu, tako da ćemo doći na vrijeme – pojašnjavao mi je.
– Misliš da će upaliti – upitah.
– Hoće, sigurno.
Tako sam i uradio. Izjutra sam ustao ranije i uradio neke stvari kod kuće. Kućni sat prvo navio za pola sata naprijed, a poslije izvjesnog vremena još za pola sata. Frenki je zaista bio na vrijeme na dogovorenom mjestu i taj dan je bilo sve u redu. Stigli smo na vrijeme, igrali fudbal i bilo je sve u redu. Kad sam se vratio kući ponovo sam sat vratio nazad i niko nije ništa primijetio. To je funkcioniralo nekoliko dana i bio sam veoma zahvalan Frenkiju za spasonosnu ideju. Ali, zahvalnost nije mogla ostati samo na riječima, za njega sam morao raditi njegovu zadaću. Mislio sam da za svaki problem imam rješenje. Tako sam mislio i prevario se. Jednoga dana, kad sam došao iz škole, zaboravio sam sat vratiti nazad i mati je otkrila moju prevaru. Ponovo su slijedile batine – opet kao nauk za ubuduće. Nema veze bilo je lijepo dok je trajalo – samo što je kratko trajalo.
U razredu je bilo više od trideset učenika, a više od polovine bili su đaci iz mog Sela. Zajedno smo išli i zajedno se vraćali iz škole. Svi smo išli u peti razred, ali starosna razlika između nas bila je i po pet – šest godina. Ja sam bio najmlađi i najmanji. U isti razred sa nama išli su Hamza Beganov i Suad “Šmit”. Šmit je bio stariji tri a Hamza pet godina od većine ostalih učenika. Oba su pali po nekoliko puta u školi. Imali su više izostanaka iz škole nego što su prisustvovali nastavi. Hamza je bio daleko najviši đak, a Šmit iako stariji bio je jedan od najmanjih u razredu.
Jednoga dana, pred kraj školske godine, nastavnik njemačkog jezika Jure zaključivao je ocjene iz tog predmeta i poimenično prozivao svakog đaka. Hamza je bio na početku dnevnika i Jure je pročitao njegove ocjene prije upisivanja zaključne ocjene.
– Jedan, jedan, jedan, jedan, dva, jedan, zaključno jedan – rekao je nastavnik. Nije to bilo nikakvo iznenađenje, jer je Hamza i iz ostalih predmeta imao zaključno jedan izuzev fizičkog.
Hamza, koji je toga dana sjedio zajedno sa Šmitom u prvoj klupi, ustajući iz klupe prilično je glasno uzviknuo:
– Molim, štaaa, koliko? – Hamza je glumio iznenađenje, a istovremeno djelovao je pomalo prijeteće. Mi smo znali da se Hamza šali. Jure, koji je bio za dvije glave niži od Hamze, nije to znao i sav crven u licu promuca.
– Dobro, dvojka ali taaanka taanka – Hamza je bio zadovoljan. Namignuo nam je dok je sjedao nazad u klupu.
Nastavnik Jure je nastavio sa upisivanjem ocjena ostalim đacima. Na kraju se nalazio Šmit. Nastavnik je, po ustaljenom običaju, čitao ocjene.
– Suad jedan, dva, dva, jedan, dva, jedan, zaključno jedan.
Suad zvani “Šmit” je ponovio oprobani Hamzin recept, ustao i jače nego Hamza povikao.
– Štaaa, mooolim, koliko? – Šmit je bio iste veličine kao i nastavnik Jure. Nastavnik ga je onako malenog pogledao, skinuo naočale, ustao iza svog stola, prišao Šmitu i nekoliko ga puta ošamario, ponavljajući.
– Jedan, jedan, jedan. – Šmit je sjeo na stolicu ne rekavši ni riječi.
Te godine, Hamza je napustio školu. Bio je to veliki gubitak za sve nas. Sa njim smo bili najjača i najbolja fudbalska ekipa u cijeloj školi. Bez njega nismo bili ništa u fudbalu. Za tuču smo imali neke druge, koji su uvijek bili spremni za sitnicu potući se sa djecom iz drugih razreda. Prije svega Hazem, Frenki, Velid “Žuti”, Zafer, Senad “Čutura” i njegov brat Mersed “Gica”.
Jednom prilikom, na času biologije, neko je viknuo da napolju udaraju naše Jakešane. Cijeli razred je odmah izletio napolje da se obračuna sa tim đacima koji su se usudili da udaraju našu djecu iz Jakeša. Kad smo izašli vidjeli smo da pet – šet dječaka jure našu dvojicu. To je bilo dovoljno da nas dvadeset potjeramo njih. Bilo je jedno nepisano pravilo između nas iz Jakeša. Mi se između sebe smijemo udarati – to je čak i poželjno – da se zna ko je jači. Ko je jači on je bolji, njegova riječ uvijek ima veću važnost od riječi slabijeg đaka. Druga djeca iz drugih sela ili iz grada nas ne smiju tući, inače će sljedećih dana dobiti degenek. To je sigurno. Za sve vrijeme školovanja nisam zapamtio da je nas neko od druge djece maltretirao.
Bio sam jedan od boljih đaka, ali to me nije posebno radovalo – prije svega jer je velika većina bila katastrofalno loša. U takvom razredu i nije nekakav uspjeh biti solidan đak. Više sam bio zabrinut drugim svojim problemom. Bio sam najmanji u razredu i jedan od najslabijih. I to je donekle bilo razumljivo jer je većina ponavljala neki od prethodnih razreda. Bilo je još nekakvih pravila koja u to doba nisam mogao baš razumjeti, ali jedno od njih mi je pomoglo i spasilo me dobrih batina. Naime, veći i jači dječak nikada nije prvi zadirkivao manjeg i slabijeg od sebe. Na jednom odmoru između dva časa prišao mi je Velid “Žuti” i počeo me zadirkivati. Ja sam šutio i u početku nisam reagirao. Svi đaci u razredu, a njih nije bilo puno jer je bio odmor, gledali su u nas. Poslije kraćeg vremena dojadilo mi je njegovo maltretiranje i ja sam sa klupe uzeo olovku i ubo ga u ruku. On je vrisnuo, a ja izletio napolje u razred. Nedugo zatim došao je i nastavnik za kojim sam i ja ušao u razred. Poslije završenog časa Velid “Žuti” mi je prišao i zaprijetio da će mi poslije škole razbiti glavu. Na sljedećoj pauzi Velidu je prišao Zafer, najjači đak u razredu, i samo mu kratko rekao:
– Da ga nisi pipnuo.
Velid je pokušao da nešto kaže, ali mu je Zafer samo stavio ruku na rame. Velid je sve razumio. Zaferova ruka na Velidovom ramenu značila je – nisi ga trebao dirati; a to što te je olovkom po ruci sam si tražio. Ja tada nisam baš bio svjestan situacije. Velid me je pogledao, nasmiješio se, rekao “dobro” i sjeo. Nije me poslije toga ni dotakao. Ipak, to pravilo „ne diraj prvi slabijeg od sebe“ dobro sam zapamtio za cijeli život.
Fudbal je bio omiljena zabava. Valjda zato što je bila i najjeftinija. Jedna lopta, poljana i dvadesetak dječaka koji su sve vrijeme jurili za loptom i pokušavali pobijediti protivničku ekipu. Fudbalske ekipe pravili smo tako što su dva ponajbolja dječaka naizmjenično uzimala po jednog igrača u svoju ekipu. Zafer je bio jedan od najlošijih fudbalera. Nikakvo čudo, bio je i viši i deblji od ostalih dječaka. Ali, svaki je kapiten tima volio imati Zafera u svojoj ekipi. To je jednostavna računica. S obzirom na to da smo igrali na poljani nismo imali prave golove, nego smo umjesto stativa stavljali po dva kamena na svaki gol. Sve lopte koje su išle više od metra i blizu tih kamenica bile su predmet prepirke između fudbalera. Da li je gol ili nije – nije bilo lako ustanoviti. Tu je na scenu stupao Zafer, ako on kaže da je gol onda je gol. Nema diskusije. Ako bi neko i pokušao diskutirati Zafer bi mu prišao još bliže nadnio se nad njega i pitao ga
– Jesi li ti ćorav? Lopta je prošla kroz po’ gola.
Obično bi svaka diskusija u tom momentu prestajala. Gol je bio priznat bez obzira na to koliko je lopta blizu ili daleko zamišljene stative prošla. Ako to ne bi pomoglo Zafer bi nezadovoljnog igrača šutnuo nogom u guzicu i tada bi i najupornijim bilo jasno da nema prepirke oko toga da li je ili nije bio gol.
Sjećam se još jedne epizode iz tog vremena kada sam išao u peti razred osnovne škole. Proljeće je uvijek bilo lijepo godišnje doba. Vrijeme je već u martu postajalo toplije, šuma je rano izlistavala a i prvo cvijeće se već pojavljivalo. Za nas djecu to je značilo da, poslije oštre zime, možemo ići laganije obučeni u školu, u patikama sa nekom tankom vindjaknom. U torbi smo svakako imali samo nekoliko svesaka. Jednom prilikom nismo imali posljednja dva časa, jer se jedna nastavnica razboljela. To je bio znak da možemo malo ranije ići kući. Kući se nismo žurili. Na putu od škole do kuće morali smo preći most koji povezuje dvije obale rijeke Bosne. U to vrijeme Bosna je bila prilično duboka, valjda i zbog topljenja snijega sa viših planinskih predjela uzvodno uz rijeku. Kada smo došli do mosta jedan od dječaka je predložio da most pređemo tako što ćemo se popeti na ogradu mosta (perdu) i tako vidjeti ko može izdržati najviše na ogradi da ne padne na most. Nismo uopšte razmišljali da neko može da padne i na drugu stranu u rijeku, a ne na most. Samo što je to predloženo Hazem i Calo su se popeli na ogradu i po njoj hodali čas u jednom a čas u drugom smjeru. Još se nekoliko dječaka popelo na ogradu i hodalo po njoj. Oni koji nisu prihvatili da hodaju po ogradi mosta odmah su proglašeni za kukavice i izdajnike. Ja sam odlučio da se popnem na ogradu mada me je bilo veoma strah. Kad sam se popeo na usku ogradu vidio sam da je rijeka mnogo veća i šira sa ograde nego sa mosta. Širina ograde nije bila veća od deset centimetara. Dobro sam se prepao, ali sam ipak prešao dva do tri metra i sišao na most. Nisam bio kukavica, ali nisam se ni osjećao najbolje. Suljo putar (Ćihanov otac) vidio nas je na mostu i sve ispričao našim roditeljima. Kad je mati čula za moje junaštvo dobio sam lijepe batine, tako da mi više nikad nije palo na pamet da hodam po ogradi mosta. Ni ostala djeca nisu više hodala po mostu. Izgleda zaista da je palija iz raja izašla.
Djetinjstvo, čuvanje krava. – Živio sam sa majkom, ocem, nanom (očevom majkom) i još trojicom braće. Ja sam bio najstariji od sve braće (rođen 1959. godine). Već kao mali dječak morao sam čuvati krave. Nije mi bilo posebno drago ali nije me niko ni pitao. Uvijek smo imali nekoliko krava u štali, a nikada manje od tri a više od šest. Krave sam čuvao prije nego što sam pošao u školu. Nije to lako, ali često je bilo lijepo zajedno biti sa ostalom djecom i igrati se s njima različitih igara. Najčešće smo igrali “klisa i pale”, to je takva igra gdje jedan igrač pokušava mali drveni komad “klis” drvenom palicom baciti što je moguće dalje i tako skupljati poene za svoju ekipu. Interesantna igra uz nikakav novčani izdatak.
U jesen smo krave puštali u polja. To je bilo moguće tek pošto bi žita bila obrana. Mi smo čuvali goveda i tražili klipove žita (kukuruza) ili grah u već obranom kukuruzištu i poslije toga smo igrali različitih igara u ubrani kukuruz ili grah. Dešavalo se da neko cijelo prije podne bere kukuruz a poslije podne sve to izgubi u igri sa drugom djecom.
Kao djeca imali smo svoje obaveze koje smo morali ispunjavati; o tome nije bilo diskusije. Često smo se žalili da je čuvanje krava naporan posao, mada to u stvarnosti nije bio, ali je sigurno bilo dosadno cijelo poslije podne čuvati krave dok se drugovi igraju na parku. Ovu našu nevolju ispričali smo i našim roditeljima, koji su nam dali alternativu. Ako nam je teško ili mrsko čuvati krave, možemo otići u naše žito i tamo nažnjeti dovoljno trave za krave. To nam se činilo pošteno. Braća i ja bi otišli u kukuruz i tamo bi srpom žnjeli travu između stabljika kukuruza. Tako ubranu travu smo morali donijeti kući i nahraniti goveda. Poslije toga smo se mogli igrati sa ostalom djecom. Ali, ni to nije bilo sasvim jednostavno i lagano. U kukuruzu smo morali provesti nekoliko sati kako bismo nažnjeli dovoljno trave, a poslije toga sve na sebi nositi kući. Ova mogućnost nam se ipak, dopala mada smo ponekad i čuvali goveda umjesto da idemo po travu u kukuruz. Najčešće smo čuvali goveda kad nismo imali zakazano igranje fudbala na parku.
Odlomke djela „Jakeš“ ćete moći čitati na web stranici Mreže za izgradnju mira.
Knjiga „Jakeš“ je dostupna za kupovinu u knjižarama Svjetlost, Buybook i Šahinpašić.