Osnovna škola
Šesti razred
U šestom razredu išao sam na popravni iz matematike. Na prva dva tromjesečja imao sam trojku iz matematike, a na trećem dvojku. U posljednjem tromjesečju imao sam šest ocjena iz matematike i sve su bile jedinice. Nastavnica, Kaja, pokušala je da mi pomogne i dala mi još jednu šansu da pišem test u drugom razredu. Rezultat je bio kao i prethodni – jedinica. Ništa nisam znao. Bilo me je stid divne nastavnice Kaje koja je nama đacima uvijek davala sve od sebe. Mi, naravno, nismo bili previše zahvalni niti pažljivi. Kaja je bila visoka, pomalo mršava (tanka) žena, sa simpatičnim (majčinskim) crtama lica. Uvijek je bila nasmijana, mada joj se u osmijehu mogla i sjeta primijetiti. Imala je muža koji je pio više nego što je to bilo normalno, a sin jedinac je bio bolešljiv.
Kada je mati saznala da ću ići na popravni, odmah je nas sve četvoricu zatvorila u sobu i počela tući prutom. Kada je došla do najmlađeg brata Besima on je rekao da on ništa nije kriv, ali je ona i njega nekoliko puta sastavila po golim nogama i dodala.
– Nema veze, ako nisi sada skrivio, skrivit ćeš sigurno kasnije pa su ti ove batine za to što ćeš skrivit.
Braća su bila ljuta na mene; ni krivi ni dužni dobili batine. Roditelji nisu htjeli jedno vrijeme sa mnom uopšte da pričaju. Kasnije su ipak progovorili, ali su mi naredili da svaki dan moram učiti matematiku. Bila je to prava tortura, sva moja raja ode na kupanje na Bosnu a ti, Abedine, sjedi i vježbaj matematiku. Međutim, ja nisam uopšte imao volju za vježbanjem, tako da sam brzo nabavio nekoliko crtanih romana (Komadant Mark, Zagor i drugi). Crtane romane sam stavlja u knjigu ili svesku za vježbanje matematike i umjesto da vježbam matematiku ja sam čitao stripove. Čitanje stripova mi se pravo svidjelo te sam često odlazio u sobu i “vježbao matematiku”. Izgleda da je ova iznenadna želja za vježbanjem mojoj majci postala sumnjiva pa je jednom prilikom iznenada došla u sobu. Ja sam se zbunio, a njenom oštrom oku nije promaklo da sam brzo zatvorio knjigu iz matematike i stavio je iza jastuka. Mati je mirno prišla jastuku i iza njega izvukla matematiku a u njoj crtani roman Alan Ford. Nije mi ništa rekla. To me je više pogodilo nego da me je izudarala. Ali, pomislio sam, za batine nikad nije kasno. Naveče, poslije večere otac mi je rekao da od sutra vježbam matematiku sa Senkom. Senka je bila kćerka učitelja Džemila i već je išla u gimnaziju u Modriču. Ne moram objašnjavati da je bila dobar đak.
Sutradan sam se spremio i zajedno sa majkom otišao Senkinoj kući. Na vratima nas je dočekala njena majka i poslije pozdrava sa mojom majkom ušli smo u kuću. Kuća nije bila velika, ali je bila lijepo i s ukusom namještena. Ubrzo su došli i učitelj Džemil i Senka. Pozdravio sam učitelja, a on mi je samo namignuo i rekao:
– Bit će to dobro. – I prošao pored nas u drugu sobu noseći novine pod pazuhom.
Senka je bila dobar učitelj, na svog oca; ali bila je prilično stroga valjda na majku. Prvo bi mi objasnila neki matematički problem a onda mi je zadala desetak sličnih zadataka koje sam morao sam rješavati. Senka mi je bila simpatična i trudio sam se da postavljenu zadaću korektno uradim. To ljeto je bilo prilično toplo pa sam zamolio Senku da zadatke rješavamo napolju u hladovini. Senka nije imala ništa protiv. Međutim, poslije izvjesnog vremena naišao je drugi problem. Izgleda da su se u to vrijeme problemi lijepili za mene. Baksuz insan, rekla bi moja nana. Tih dana su Senki svaki dan dolazile njene prijateljice na kafu. Obično bi došlo nekoliko njenih prijateljica: sestre Aska i Aza, Seka, Suada i Senada. Ja bih sjedio u hladovini pod šljivom, a one desetak metara od mene pod grožđem pričale su uglavnom o svojim ljubavnim problemima. Ja sam uživao slušajućiih sa njihovim jadikovkama i uzajamnim savjetima. Senka je primjetila da ja ništa ne radim nego samo slušam o čemu one pričaju. Sankcija je bila premještaj u kuću i rješavanje zadataka u sparnoj sobi umjesto na svježem zraku u prijatnoj hladovini.
Poslije dvadesetak dana Senka je bila zadovoljna mojim napretkom i njena nastava se privodila kraju. Na kraju mi je objašnjavala jednačine s dvije nepoznate. Ja sam je ubjeđivao da nismo uopšte učili te jednačine, ali ona je bila uporna. Poslije nekoliko sati rekao sam joj:
– To sigurno nismo učili. Znam sto posto.
– Kako ćeš znati kad si bježao sa predavanja. – Odgovorila je Senka.
Više nije bilo rasprave. Morao sam vježbati i jednačine s dvije nepoznate. U augustu je bio popravni. Popravni smo polagali pred komisijom od tri nastavnika. Među njima je bila i Kaja. Nekoliko je puta došla do mene i preko mog ramena gledala šta radim. Nije ništa rekla. Izgledalo je da sam bio na dobrom putu. Vidio sam kako se malo nasmijala kada je poslednji put pogledala u moj papir. Položio sam popravni i to sa zaključnom ocjenom četiri. Najbolji od svih đaka koji su izašli na popravni ispit.
U sedmom razredu matematiku nam više nije predavala Kaja, nego Tanja. Tanja je već imala sve informacije o nama, a o meni izgleda nisu bile baš najbolje. Odmah na početku sedmog razreda radili smo jednačine s dvije nepoznate. Za sve đake to je bilo problem i mučenje s rješavanjem zadataka. Ja sam uspijevao riješiti zadatak dok ga je nastavnica Tanja diktirala. Nastavnica, a i ostali đaci nisu mogli vjerovati da neko ko je bio na popravnom najbolje radi matematiku. U sebi sam ponavljao uvijek istu rečenicu:
– Senka, hvala ti.
Odlomke djela „Jakeš“ ćete moći čitati na web stranici Mreže za izgradnju mira.
Knjiga „Jakeš“ je dostupna za kupovinu u knjižarama Svjetlost, Buybook i Šahinpašić.