Ševko Bajić je dobio drugu nagradu na međunarodnom takmičenju Human Interest Story “Stories of Transformation” koje se organizuje u okviru CARE International širom svijeta. Ove godine je učestvovalo preko 43 zemlja i bilo je prijavljeno više od 430 radova.
Ova priča je objavljena u kategoriji: TAKING CHARGE: SEXUAL, REPRODUCTIVE AND MATERNAL HEALTH AND RIGHTS
- Dr. Zin Bo Bo Htet (Myanmar) for “Then There Was Light”
- Ševko Bajić (Bosnia and Herzegovina) for “A Letter to My Black Dress!”
- Jeanne d’Arc Kampororo (Rwanda) for “Moving Forward From Gender-Based Violence”
U nastavku je priča na našem jeziku, a i link za sajt gdje je objavljena na engleskom je: http://worldofimpact.care.org/stories/a-letter-to-my-black-dress
Draga moja…
Provele smo neko vrijeme zajedno, iako te nisam rodila, samo sam te sašila, osjećam se kao tvoja majka. Jer ako majka godine svoga života, svoje suze i radosti vidi na licu svoga djeteta, i ja u svakoj tvojoj šari, u svakoj izvezenoj ruži vidim dane i godine svoga života. Tvoja boja je u početku bila crna. Bila si samo obična crna haljina. To je tada bilo sve što sam ja mogla i znala reći. Za mnoge ljude CRNA je samo jedna boja. Za nas dvije, crna boja je bezdan, tuge i rastajanja, u njoj su sabrane sve naše crne, neprospavane noći, u crnoj boji smo bile ostavljanje, ponižene, u crnoj boji je bio naš izgubljeni pogled bez nade. Naša crna boja pamti ruku nasilnika, pamti vrisak u crnoj noći, samoću. Kažu mudri ljudi da gladan čovjek može trpiti glad, ali da je za usamljenog samoća teret koji se ne može izdržati.
Tada sam, draga moja vjerovala da je crna boja ona kojom će moj život biti odslikan od početka do kraja.
Jer ja sam bila ona žena koju zovu ZLOSTAVLJANA! Kada trebaju da nam daju ime, svi su jako glasni, a kada trebaju da nas zaštite onda su svi nijemi. Često su me djeca mnogo godina kasnije pitala: “Draga majko, šta je bilo najteže, batine koje si dobijala svaki dan, poniženje.” TIŠINA – draga djeco moja, tišina svih onih koji bi trebali da podignu glas. Ta TIŠINA je draga djeco bolejla više od svih batina, od svog poniženja”, često sam govorila svooj djeci.
A onda je došla pružena ruka, utjeha, došle su prve riječi podrške kada sam prvi put čula riječi: ZNAM KAKO TI JE, NE BRINI, MOŽE BITI BOLJE!
Tada sam tvojoj crnoj boji poklonila jednu crvenu ružu sa zelenim listovima. Zapravo sam htjela izvesti samo pupoljak, nisam imala hrabrosti za više, ali su me riječi podrške koje sam čula ohrabrile, ruka razumijevanja na mom ramenu me ohrabrila, i usudila sam se da na tvojoj crnini izvezem lijepu, rascvjetalu ružu. O Bože, kako je ta ruža izgledala usamljeno, kao da pliva beskrajnim crnim okeanom, bez nade da će ugledati obalu, da će naći svoj smiraj. Zato sam joj izvezla još jednu crvenu ružu da joj pravi društvo, kao dvije sestre. Da su mogle pričati, progovorile bi o noćima kada sam sebe krivila za ono što se desilo, kada sam razmišljala kako sam ja mogla biti bolja, trpiti još više, odigrati uloge koje mi dodjeljuju, moji roditelji, moja porodica, moj grad.
A onda sam opet vidjela pruženi ruku i čula riječi ohrabrenja: ZNAM KAKO TI JE, MOŽE BITI BOLJE, TI ZASLUŽUJEŠ BOLJE!
Dvije ruže na tvojoj crnini više nisu bile dovoljne, pa sam za samo jednu noć sašila deset, i dvadeset drugih, i uhvatio me strah. Hoće li to biti ona ista haljina, hoće li to biti isti, moj život koji ona odslikava, smijem li se ja toliko promijeniti?
TI ZASLUŽUJEŠ DA BUDE BOLJE. TI SI KREATORICA SVOGA ŽIVOTA I SADA JE VRIJEME DA SEBI DODIJELIŠ ULOGU VRIJEDNU ŽIVLJENJA – bile su riječi koje su moj strah činile nevažnim!
Odlučila sam tada sam da ti budeš sva pokrivena ružama. Tamo gdje su bili tragovi udaraca na tebi, evo poklanjam dvije tri ruže, to je moj život, i ja sam ponosna na njega, ali sada želim da sebi dodijelim ulogu kakvu ja mislim da zaslužujem, tamo gdje je bila utisnuta tuga ponižene, poklonila sam još jedan pregršt ruža, tamo gdje su crne i besane noći utisnute u tvoju crninu, izvezla sma najljepši, bijeli cvijet.
Mi se draga moja kćeri nismo promijenile, samo smo odlučile da pokažemo koliko smo lijepe, i da konačno živimo ulogu života koju smo same odabrale.