Ne znam odakle da počnem, a tačno znam šta želim da ti kažem. Svašta. Dok nisam počela kucati po tastaturi tačno sam znala šta bih ti rekla da ponovo dođeš. Znam, nećeš da se vratiš, povratka nema iz te hladne zemlje. Danas sam pitala, zašto kabur mora toliko duboko da se kopa, jel moraš ti tu da legneš?
Ne mogu ja moja nensi kao drugi da isplačem što mi je na duši, nagledala se tijela koja bez riječi putuju, ja ti moja nensi vazda ćalovina bila i ostala. Sjećaš se pričala sam ti da ne volim rastanke, da ne želim više da radim u crnoj hronici jer sam svačiju smrt analizirala. Nije moja nensi od danas više ništa isto. Sinoć iza ponoći posljednji put na telefonu propušten poziv je bio na kome je pisalo “nena”.
Danas na svakom ćošku bila je neka uspomena, u svakoj sobi nešto tvoje, a ti prekrivena bijelim čaršavom ne čekaš na vratima prvi put.
Pišem ti posljednje pismo jer drugačije ne znam, a želim da sačuvam svaku uspomenu na tebe, želim da ti kažem čega sam se danas sve sjetila. Moram ti reći das am danas posjetila djeda, opet, reći ćeš. Šta ću, samo još tu iskreno želim doći, samo još tu iskrene emocije prorade, sve druge su moja nensi dobro uvježbane komunikacijske vještine.
Ne znam da pričam, plačem, ali pišem kad mi je najteže, pišem da sačuvam uspomene i emocije na dane koji ostavljaju tragove.
Nećemo se više raspravljati kad trebam spavat, a ni što ne želiš doktoru. Nećeš više ni pola sata na telefonu pričati kako te bole koljena. Sad te nensi ne boli ništa. Kažu da je tamo lijepo i da je život vječan. Nema rastanaka.
Već danas ti zavidim, srest ćeš djeda, čekao te, znaš to. Njemu sam dolazila kad mi je teško, da hladnoj zemlji ispričam što mi je na duši, da jecam od bola jedino tu sam mogla i smjela, svugdje drugom sam bila samo hladna i nasmijana, reda radi. Od danas si i ti tu. Znaš da vas neću ostaviti i ne mogu. Da tačno znam svaku travku gore i svaki grumen zemlje. Jedna smo duša. Sjećaš se da sam te zvala, da ti kažem: “Ne mogu više, sve je ovo za mene mnogo, kad će kraj”: Rekla si mi da molim Boga, biće bolje. Molila sam, bolje je nensi, al tebe više nema.
Fališ nensi već sad, bijelo danas je bio samo simbol tvoje duše, a tabut jedino mjesto gdje ćemo sigurno svi leći. Nek te čuvaju meleci i dođi mi u san ponekad s djedom, da se ispričamo, a ja ću redovno da vas obilazim, znaš to.
Piše: Anisa Mahmutović, prenešeno sa bloga Tebi na dar