Rat
Sredina juna 92.
Nisam ni primijetio da sam poslije kafe zaspao u podrumu. Usnio sam, kako čuvam goveda u našoj njivi. Izgubio sam ih. Bio sam jako nesretan. Šta ću sada, kako ću se vratiti kući. Šta će mati reći, a šta ako su krave otišle u Beganovo žito. Ponovo problemi. Began će doći roditeljima i tražiti naknadu za uništeno žito. Mati će biti ljuta i slijede batine. Ali gle čuda u snu se ne bojim batina; više mi je žao što će se mati ljutiti. Pošao sam tražiti goveda. Odjednom sam bio na drugom kraju Jakeša; išao sam niz malo brdašce. Nisam mislio na krave. Bilo je prelijepo vrijeme leptiri i mali potočić koji žubori bili su ispred mene. Prišao sam bliže, nema potočića. Pošao sam dalje i osjetio kako mogu poletjeti. Nekoliko koraka, ali ipak letim. Predivan osjećaj, ne želim da se spustim na zemlju. Pogledao sam ispod i vidjeo prelijepu djevojku. Uhvatio sam je ispod pazuha (pod ruke) i poletio sa njom ponovo nekoliko koraka. Bila mi je preteška, ali je nisam htio ispuštati iz ruku ….
Dugo sam spavao. Kada sam se probudio bilo je već kasno popodne. U prvi mah nisam znao da li je to taj isti dan kad sam legao spavati ili je to već jutro narednog dana. Umio sam se i sjeo na stepenice od podruma. Tu mi je izgledalo prilično sigurno, ako je uopće bilo gdje moglo biti sigurno. Bolje reći malo sigurnije nego sasvim na otvorenom na dvorištu. Od svega najbolje sam se sjećao sna. Pomislio sam kako sam cijelo vrijeme dok sam spavao samo nešto sanjao.
Tako mi je izgledalo. Međutim, sjetio sam se da nam je nastavnik njemačkog u gimnaziji govorio kako najduži san ne traje više od šest sekundi, ali se nama samo čini da dugo sanjamo. Za vrijeme sna slike nam prolaze nevjerovatnom brzinom i zbog toga se teško i konfuzno sjećamo naših snova. Nisam htio vjerovati u ovu priču od šest sekundi. Nisam htio prihvatiti da moj leti nije trajao ni šest sekundi. Tako lijepo, a šest sekundi ili još manje. Ne vjerujem. Uostalom ja sam se sjećao svega što sam sanjao. Žao mi je što ne mogu ponovo poletjeti, a drago mi je da se mati neće ljutiti na mene zbog goveda i Beganovog žita.
Iz razmišljanja trgla me je grmljavina aviona. Pomislio sam gdje je Besim. Znao sam da je izašao namiriti goveda.
Besim je otišao u voćnjak govedima nakositi svježe trave, kada je čuo da dolaze avioni. Da se vrati kući do podruma bilo je daleko neće stići na vrijeme. Ako ostane u voćnjaku to nije sigurno jer će avioni gađati selo i kuće u njemu. Tako ako bi malo promašili bombe bi mogle pasti bliže voćnjaku, a u tom slučaju na čistome je bilo veoma opasno. Besim je odlučio otrčati dalje prema polju. Nije stigao daleko kada su se avioni već vidjeli na nebu. Morao je zaleći nedaleko od voćnjaka u kukuruzištu (žitu) koje je tada bilo još uvijek malo tako da nije predstavljalo neku sigurnost. Nije mu preostalo ništa drugo nego dobro zaleći i mahinalno glavu pokušati sakriti što je moguće dublje u zemlju. U tom položaju ličio je na noja koji glavu zabija u pijesak misleći da ako on nikoga ne vidi, ni njega niko ne vidi.
Srećom po njega avioni su otišli prema centru sela kod džamije i tamo su, poslije kruženja, bacili nekoliko bombi tzv. krmača. Drugi avioni su otišli na drugi kraj sela i tamo isto tako bacali zabranjene bombe. Treći dio je otišao prema novoizgrađenom domu omladine i ponovo bombe. To je već bilo bliže kući. Besim je još ležao licem okrenutim prema zemlji kada su avioni bombardovali omladinski dom. Od siline detonacije osjetio je kako ga nešto podiže u vazduh. Trajalo je samo sekundu ili još manje, ali kao da je trajalo čitavu vječnost. Detonacija ga je podigla u vazduh i ponovo tresnula o zemlju, usta su mu bila puna zemlje i trave. Trenutak se nije pomjerao sabirajući misli. “Da li sam još živ ili ovako dolazi smrt.”
Za to vrijeme ja sam izašao iz podruma i čuo jasno kako avioni dolaze. Odmah sam se vratio nazad i legao na pod, pokušavajući se zavući pod kauč. Pod kauč se nisam mogao zavući jer je sam kauč bio skoro do poda, tako da se nisam mogao nikako ugurati ispod kauča. Pokrio sam se jorganom, a na uši stavio jastuke. Nije pomagalo; buka avionskih motora bila je sve jača, a avioni sve bliže. Prvu detonaciju nisam čuo ili bolje reći nisam znao da li su bombe pale na naše selo ili na susjedno, jer je prvi udar bio najdalje od naše kuće. Slijedeći udar je bio već bliže i znao sam da su bombe pale negdje blizu. Osjetio sam kako su se zidovi zatresli. Vrlo brzo uslijedila je i slijedeća eksplozija, koja je bila veoma blizu. Činilo mi se da je eksplodirala u našem dvorištu. Zidovi su se sada već pomalo ljuljali a sa plafona počeo je otpadati malter. Mislio sam da će se cijela kuća jednostavno srušiti i da mi nema nikakve pomoći.
Normalan ljudski um nije mogao izdržati avionsko bombardovanje. Topovsko ili tenkovsko bombardovanje je teško i razorno, ali protiv avionskog bombardovanja ne postoji sigurna zaštita. Pogotovu kada avioni odmah ne bacaju smrtonosni tovar bombi, nego prvo određeno vrijeme kruže iznad našeg mjesta stvarajući dodatni strah i paniku kod bespomoćnog stanovništva. Zatim, te zabranjene bombe. Mi smo ih zvali “krmačama” i to su bombe koje su imale izuzetnu razornu moć a uništavale su sve, gdje padnu, u krugu od stotine metara. Neke su od tih bombi u sebi imale puno drugih bombi, tako da su se one u vazduhu rasprskavale i radijus uništenja je bio još veći. Juče nam je Tošak objašnjavao da su ovakve bombe zabranjene i da se ne bi smjele koristiti u ratu. Ne znam jesu li zabranjene ili nisu, ali to je četnicima bilo svejedno. Oni su znali da neće biti nikakvih posljedica. A što više muslimana pobiju to bolje po njih, a i po one kojima služe.
Avioni su otišli, još jedna obavljena misija. Iza njih je ostajala pustoš. Poginula je cijela jedna familija smještena u podrumu svoje kuće. Pričali su da na mjestu gdje je bomba pala više nije bilo ni kuće niti su pronašli tijela poginule familije: otac, mati i dvoje djece od sedam i jedanaest godina. Poginuo je Ibro F. koji je došao kući pustiti goveda da ne bi živa izgorjela u štali. Bio je fin čovjek. Niko nije zapamtio da se sa nekim u Jakešu posvađao ili da je pravio bilo kakve probleme. Bio je povučen, a prije rata radio je u mesnoj industriji u Modriči kao mesar. Dobro sam ga poznavao jer sam i ja u toj firmi kao pravnik našao svoje prvo zaposlenje.
Odlomke djela „Jakeš“ ćete moći čitati na web stranici Mreže za izgradnju mira.
Knjiga „Jakeš“ je dostupna za kupovinu u knjižarama Svjetlost, Buybook i Šahinpašić.