Budući da je ondašnje Svjetlo riječi zbog kritičkih tekstova godinama smetalo općenito crkvenoj vlasti, i u franjevačkom i u dijecezanskom dijelu, bila je to prilika da se u udruženom pothvatu smjenom urednika i rastjerivanjem suradnika promijeni i urednička politika časopisa i prilagodi željama crkvenih vlasti i dominantnoj hrvatskoj politici u BiH…..U hercegovačkoj franjevačkoj zajednici su gotovo bez izuzetka svi podržali Tuđmanovu i Bobanovu herceg-bosansku politiku, dok je u bosanskoj franjevačkoj zajednici nakon početne podrške Tuđmanu bilo pojedinaca koji su uvidjeli da je ta politika pogubna i za Hrvate u Bosni ali i za sve stanovnike ove zemlje. Ta se razlika posljednjih desetak godina gotovo izgubila jer danas i većina bosanskih franjevaca podržava politiku HDZ-a i njegovog vođe Dragana Čovića…..Bosnu i Hercegovinu treba izgrađivati kao građansku i sekularnu državu, i ona jedino kao takva ima budućnost, ali se pritom moraju uzeti u obzir i kolektivna (etnička) pripadnost jer su ljudi i u ratu ubijani najčešće zato što su pripadnici druge etnije i druge vjere. Dakle, za ovu zemlju nisu prihvatljivi ni građanski ekskluzivizam, jer bi u konačnici preferirao brojniju etniju (Bošnjake), ni etnički ekskluzivizam koji bio ozvaničio tri etničke političke zajednice unutar jedne države i na taj način ozakonio diskriminaciju malobrojnijih i dugoročno onemogućio izgradnju građanske države….. Od Sanadera pa sve do danas, uključujući tu i predsjednika Josipovića i Milanovićevu vladu uz neznatne razlike, nije bilo jasne hrvatske politike prema BiH i prema bosansko-hercegovačkim Hrvatima, a čini se da se politika sadašnje predsjednice Grabar-Kitarović i premijera Plenkovića ponovno vraća na Tuđmanovo razumijevanje BiH i odnosa prema hrvatskom narodu u njoj. Takva politika Zagreba nanosi puno štete i Republici Hrvatskoj, i u Europi i u svijetu, jer ne želi raskinuti s hrvatskom politikom devedesetih godina, pri čemu prvenstveno mislim na herceg-bosanske političke avanture od kojih se bosansko-hercegovački Hrvati nikad neće oporaviti…..
U pripremi ovog intervjua bio sam zamoljen od svog sugovornika da mu postavim najviše pet pitanja, zbog njegove zauzetosti. Naravno, prihvatio sam tu zamolbu, odnosno ispoštovao je, a vjerujem da će se svi dobronamjerni čitatelji ovoga intervjua složiti samnom da se imalo šta čuti od ovog dokazanog bosnoljuba, poznatog franjevca te baštinika pisane kritičke riječi i u ovom kratkom razgovoru.
Poštovani fra Drago! Ne tako davno je iza Vašeg imena bilo nekoliko funkcija, a evo, ostala je ova koju obnašate, ne ispred Provincije, kako ste jednom sami rekli, nego kao građanin. Zašto više niste urednik “Svjetla riječi”, mjesečnika Franjevačke provincije Bosne Srebrene i zašto više ne predajete na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu? Hoćete li i za moje čitatelje objasniti sintagmu “hercegovački sindrom”?
BOJIĆ: U travnju 2013. godine, povodom 30. godišnjice časopisa Svjetlo riječi dao sam jedan intervju u kojem sam govorio o negativnoj ulozi pripadnika Katoličke crkve u ratu, odnosno nekih članova hercegovačke franjevačke provincije, i o manipulacijama s Gospom u Međugorju. Žestoko je reagirao hercegovački provincijal fra Miljenko Šteko ultimativno tražeći od bosanskog provincijala fra Lovre Gavrana da me smijeni što je ovaj spremno i s neskrivenom radošću učinio. Budući da je ondašnje Svjetlo riječi zbog kritičkih tekstova godinama smetalo općenito crkvenoj vlasti, i u franjevačkom i u dijecezanskom dijelu, bila je to prilika da se u udruženom pothvatu smjenom urednika i rastjerivanjem suradnika promijeni i urednička politika časopisa i prilagodi željama crkvenih vlasti i dominantnoj hrvatskoj politici u BiH. Nakon toga su uslijedile i druge sankcije, uključujući i zabranu poučavanja. Sintagma „hercegovački sindrom“ je metafora odnosa hrvatske politike u Bosni i Hercegovini prema vlastitoj zemlji. Riječ je o tome da se gotovo svi političari koji su vodili ili vode bosansko-hercegovačke Hrvate zalažu za herceg-bosansku politiku koja je isključivo fokusirana na teritorij zapadne Hercegovine odnosno famoznog trećeg entiteta.
Potoje li razlike između bosanskih i dijela hercegovačkih franjevaca i koje su, eventualno?
BOJIĆ: Bosanski i hercegovački franjevci dijelu višestoljetnu zajedničku povijest. Onoga trenutka kad se hercegovačka franjevačka provincija odvaja od bosanske (Bosne Srebrene) u drugoj polovici 19. stoljeća, pojavaljuju se razlike koje su koncem 20. stoljeća uključivale i drugačiji odnos prema prema državi BiH i hrvatskom pitanju u BiH. U hercegovačkoj franjevačkoj zajednici su gotovo bez izuzetka svi podržali Tuđmanovu i Bobanovu herceg-bosansku politiku, dok je u bosanskoj franjevačkoj zajednici nakon početne podrške Tuđmanu bilo pojedinaca koji su uvidjeli da je ta politika pogubna i za Hrvate u Bosni ali i za sve stanovnike ove zemlje. Ta se razlika posljednjih desetak godina gotovo izgubila jer danas i većina bosanskih franjevaca podržava politiku HDZ-a i njegovog vođe Dragana Čovića. Postignuto je žarko željeno tzv. „crkveno i nacionalno“ jedinstvo kad je riječ o političkim pitanjima i političkom i crkvenom identitetu bosansko-hercegovačkih Hrvata, a zato je bilo potrebno utrnuti kritički glas lista Svjetlo riječi, umanjiti društveni utjecaj Bosne Srebrene i ušutkati kritičke pojedince iz bosanske franjevačke provincije. Ostao je još mali broj ljudi koji se ne mire s takvom crkvenom i nacionalnom politikom, ali oni ne mogu bitno utjecati ni na stanje u Bosni Srebrenoj, još manje u Katoličkoj crkvi i u narodu s kojim rade. Bosanski katolici i Hrvati su puno stradali u prošlom ratu i od velikosrpske politike, a pogotovo zbog Tuđmanove politike koja ih je u mnogim krajevima prodala za interese države Hrvatske i Herceg-Bosne i uvukla ih u sukob s Bošnjacima čime je dodatno otežala njihov položaj. Sve to ima zastrašujuće posljedice i čini se da se bosansko-hercegovački Hrvati nalaze u završnom činu nestajanja iz vlastite zemlje. Ali oni i danas pokorno, zaslijepljeno i mazohistički podržavaju istu onu politiku koja je ih dovela u ovo tragično stanje.
Poprilično smo poodmakli od ratnih zbivanja u BiH i puno toga je već napisano ili kazano o zlouopotrebi vjerskih zajednica u političke (ponegdje i u ratne) svrhe. Jesu li se danas neke dominantne politike u BiH odmakle od vjerskih zajednica i obrnuto-bave li se neke vjerske zajednice ili pojedinci u njima i politikom? Koliko ta involviranost jednih u druge, zapravo, šteti i vjerskim zajednicama i društvu u cjelini?
BOJIĆ: To da su religijske zajednice nakon raspada Jugoslavije zadobile toliku društvenu moć, prije svega treba gledati u kontekstu njihove sprege s nacijom. Korist je bila i ostala obostrana: bez podrške religijskih zajednica, nacionalne ideologije ne bi toliko snažne i utjecajne, a bez podrške nacionalnih stranaka, religijske zajednice ne bi imale tako veliku društvenu moć. I zloupotrebe religijskog su dvostruke: religijsko zloupotrebljavaju i vođe i članovi religijskih zajednica za vlastite osobne i institucionalne potrebe, a zloupotrebljavaju ga i nacionalne stranke. Riječ je, dakle, o dobro uštimanom savezu koji i jednoj i drugoj strani donosi i društvenu i političku i ekonomsku moć.
Da li bi Bosna i Hercegovina, u slučaju da bude nekad građanska, postala istovremeno “islamska država”?
BOJIĆ: Tko god ozbiljno sagledava političko stanje u Bosni i Hercegovini mora uzeti u obzir duboku etničku podijeljenost i strah malobrojnijih da će biti preglasani od brojnijih. Bosnu i Hercegovinu treba izgrađivati kao građansku i sekularnu državu, i ona jedino kao takva ima budućnost, ali se pritom moraju uzeti u obzir i kolektivna (etnička) pripadnost jer su ljudi i u ratu ubijani najčešće zato što su pripadnici druge etnije i druge vjere. Dakle, za ovu zemlju nisu prihvatljivi ni građanski ekskluzivizam, jer bi u konačnici preferirao brojniju etniju (Bošnjake), ni etnički ekskluzivizam koji bio ozvaničio tri etničke političke zajednice unutar jedne države i na taj način ozakonio diskriminaciju malobrojnijih i dugoročno onemogućio izgradnju građanske države. Kad bi se u Bosni i Hercegovinu uveo sistem jedan čovjek-jedan glas, koji zagovaraju i priželjkuju neki bošnjački političari, jasno je da bi to išlo u prilog bošnjačkom narodu koji je gotovo dvaput brojniji od srpskog, četiri puta od hrvatskog i koji ima većinu i u Federaciji i na državnoj razini. Ne bi takva država bila islamska, kako pripadnike svojih naroda zastrašuju hrvatski i srpski političari, ali bi s obzirom na veliku važnost i utjecaj etničke pripadnosti kod naših građana bila dominantno bošnjačka, kao što je Republika Srpska dominantno srpska ili zapadna Hercegovina dominantno hrvatska. Zato je u izgradnji građanske države i sekularnog društva važno osigurati mehanizme koji će zaštititi kolektivna prava, spriječiti političke manipulacije i relaksirati etničke odnose. Građanska Bosna i Hercegovina se ne može graditi na potiranju etničkih prava nego na relaksaciji etničkih odnosa i zaštiti individualnih prava i sloboda građana.
Da li službeni Zagreb uistinu vodi brigu o svim bh. Hrvatima i ponaša li se službena hrvatska politika paretnalistički prema bh. Hrvatima i prema državi Bosni i Hercegovini?
BOJIĆ: Politika službene Hrvatske prema bosansko-hercegovačkim Hrvatima ima nekoliko svojih faza: Tuđmanova faza u kojoj su bosansko-hercegovački Hrvati služili isključivo interesima hrvatske države i preko kojih je Tuđman vodio rat u BiH kako bi podebljao hrvatski perec; Račanova i Mesićeva faza, u kojoj se službeni Zagreb pokušavao distancirati od Tuđmanove politike i u određenom smislu skinuti sa sebe teret politike iz devedesetih godina, ali i brigu za bosansko-hercegovačke Hrvate; Od Sanadera pa sve do danas, uključujući tu i predsjednika Josipovića i Milanovićevu vladu uz neznatne razlike, nije bilo jasne hrvatske politike prema BiH i prema bosansko-hercegovačkim Hrvatima, a čini se da se politika sadašnje predsjednice Grabar-Kitarović i premijera Plenkovića ponovno vraća na Tuđmanovo razumijevanje BiH i odnosa prema hrvatskom narodu u njoj. Takva politika Zagreba nanosi puno štete i Republici Hrvatskoj, i u Europi i u svijetu, jer ne želi raskinuti s hrvatskom politikom devedesetih godina, pri čemu prvenstveno mislim na herceg-bosanske političke avanture od kojih se bosansko-hercegovački Hrvati nikad neće oporaviti. Ta politika ih je brojčano prepolovila u BiH i politički desubjektivirala i sad proživljavaju egzodus koji će dugoročno voditi kulturnoj, političkoj i ekonomskoj inferiornosti – do nestanka. I financijska pomoć koju Republika Hrvatska daje bosansko-hercegovačkim Hrvatima uglavnom se slijeva u zapadnu Hercegovinu što također potvrđuje da Hrvate u Bosni politički Zagreb malo ili nikako zanimaju.
Hvala Vam velika za ovaj razgovor.
BOJIĆ:
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (959)