Mislim da je svima jasno da osrednjost znači “biti u sredini”, ponašati se kao obična osoba, kako bi odgovarala općim društvenim parametrima, odnosno, “biti normalan” (sa stajališta statistike). Kao drugo značenje riječ “prosječnost” je – nedostatak originalnosti, neodlučnost, ravnodušnost, pasivnost…
Prosječna osoba je, dakle, neodvojivo povezana s konceptom “norme” u kontekstu historijskog razdoblja. Prestajete biti osrednji, ako odstupate od norme u bilo kojem obliku. Iako niko od nas (?) ne voli biti osrednji, društvo na ovaj ili onaj način potiče takav stav naglašavajući njegovu izvedivost i potajno odbacujući one koji se odmaknu od osrednjosti i po nečem posebnom se razlikuju od drugih, “običnih smrtnika”. Osoba je osrednja ako se ne izdvaja, utapa se sa sivom gomilom, mrzi hrabrost i rizik, živi ispod njegovog poznatog, istinskog potencijala.
Ali razmislimo…
Pravi uspjeh ne određuje koliko smo učinili ili šta smo postigli u usporedbi s postignućima drugih ljudi. Pravi uspjeh je ono što smo učinili u usporedbi s onim šta zaista možemo učiniti. Uspjeh je jednostavan! Uspješni smo slijedimo li vlastite snove i težimo ličnom savršenstvu.
Ako ne sanjamo, onda naše postojanje prolazi besmisleno, ne nastojimo ništa promijeniti. U nastojanju ugoditi svima, brinući o mišljenju drugih, gubimo sebe, i zapravo živimo tuđi život.
Jer, “ptice koje ne mogu letjeti visoko najveselije su i pjevaju najljepše melodije kad dođu do vrha najvišeg stabla na najvišoj planini!” – Ernest Agyemang Yeboah
Piše: Amna Dervišagić, profesorica u JU Opća gimnazija Bosanska Krupa