Klementina Milenković rođena je u porodici Brankalioni iz Zenice. Poginula je nakon pada granate 5. marta 1994. godine u Zenici, na Brodi, ispred kapije roditeljske kuće, zajedno sa suprugom Milošem, sestrom Irenkom i dvoje komšija. Njen otac Zvonimir i ujna Emilija, koji su im pokušali pomoći, ranjeni su nakon pada druge granate.
Klementina je rođena u Zenici. Odrasla je na Brodi, u prigradskom naselju, u porodičnoj kući. Završila je srednju ekonomsku školu u Zenici. Nije bila zaposlena. U trenutku pogibije imala je 31 godinu. Iza nje je ostao njen sedmogodišnji sin, Saša.
Saša Milenković (1986), danas tridesetogodišnjak, završio je srednju medicinsku školu i radi u zdravstvenom sektoru Kazneno popravnog doma Zenica. „Živio sam sa maminim ujakom dok se nisam oženio, 2009. godine. Onda sam prešao u porodičnu kuću i tu živim sa suprugom Žanom i trogodišnjim sinom Renatom. U toj kući je odrasla moja majka. Tu je, ispred kapije dvorišta, i poginula, zajedno sa mojim ocem i tetkom,svojom sestrom. Sve je renovirano osim fasade. Jošsu ostali tragovi u dvorištu, od gelera“, priča.
„Mama je bila brižna i osjetljiva“, sjeća se Saša. „Uvijek je brinula o svima i pogađale su je brige drugih ljudi. Bio sam mali i cijeli dan sam bio uglavnom s njom. Ustajanje, doručak, malo igre dok mama obavlja poslove po kući, pa onda vježbanje. Trebao sam te jeseni da se upišem u prvi razred osnovne škole. Ona je vježbala sa mnom svaki dan. Uglavnom smo čekali da tata dođe s posla pa da zajedno ručamo“.
Saša kaže da se malo toga sjeća iz djetinjstva. „Uglavnom i ne želim da se sjećam. Teško je. Najviše se sjećam toga da je uvijek bila uz mene, da smo najviše vremena provodili zajedno. Pamtim samo to ratno vrijeme. I pamtim samo neke ružne stvari“.
Nisu puno izlazili, družilo se uglavnom po kućama. „Mama je najviše vremena provodila sa svojom sestrom Irenkom. Vikendom smo odlazili kod djeda, u porodičnu kuću na Brodi“.
Te subote, 5. marta Milenkovići su se pripremali za uobičajeni porodični ručak.
Saša se sjeća da je bilo oko tri sata, pola četiri, kad su i uobičajeno ručali.
„Ja sam se igrao napolju u dvorištu. Mama, tata i tetka su bili ispred kapije, prodavali su stvari, onako izložene uz ulicu. Tako se tad preživljavalo. Pala je prva granata. Od nje su poginuli i mama i tata i tetka. Ja sam bio kod podruma. Pala je druga, tad sam pretrčavao do komšija. Pala je nekoliko metara od mene“.
„Nisam se te godine upisao u školu. Zakasnio sam. Tek naredne“, priča Saša o godinama u kojima je trebalo da nauči da živi bez roditelja. Šturo, držeći se činjenica.
„Ne volim se ja sjećati toga. Ne volim ni po grobljima ići ni onako negdje pričati. Odem na groblje u Crkvicama nekoliko puta godišnje. Tako treba. Godišnjica se obilježava na mjestu pogibije. Postavljen je spomenik. Udruženje civilih žrtava rata je napravilo ploču. Položi se cvijeće“.
Spomen ploča postavljena je ispred ulaza u dvorište. Svakodnevno podsjećanje na gubitak. „Uvijek ostavljamo svježe cvijeće“, kaže Saša Milenković. „Tu sam je vidio zadnji put i tu je ona za mene ostala, ne na onom groblju. Gledam u budućnost i to me drži. Moja supruga i dijete. Žao mi je što moj sin ne može imati moju majku kao baku. Bila bi najbolja baka. Onakva kakva je bila kao majka. Najbolja na svijetu“.
Preuzeto iz knjige: “Rat nije jednorodan”, http://fondacijalara.com/images/docs/RatNijeJednorodan.pdf