Ako pravite djecu, recite im da su ratovi tvornice invalida
i da se nikad ne može vratiti djetinjstvo koje se uzalud provelo u rovovima i podrumima.
Ako se ikad odlučite da ih rodite,
učite ih da vole miris vrelog sunca i slobodu svakog čovjeka.
Pokazite im oči ljudi koji su stajali u koloni za strijeljanje.
I lica koja u sebi nose sjećanja na dane u izbjegličkom kampu.
Uvijek im ponavljajte da će nas sve jednom prekriti prašina i blato.
I da je život samo život, a ne vječni perfomans bogatih.
A da je čovjek najmoćnija sitnica u svemiru.
Ako imate djecu, požurite, da ih što češće milujete po glavi i držite za ruku.
Sjedite sa njima u ljetnim noćima i pričajte o zvijezdama i proljetnim kišama.
Očarajte ih ljepotom šetnji u tišini šume i rosnih polja.
Ponekad ih odvedite na izvor i ušće rijeke i pričajte o kvantnoj fizici.
Naučite ih da osjete toplinu zimskog sunca i mudrost staraca.
A kad odrastu, podsjetite ih na izlete u budućnost, i snove koje su dotakli dječijim rukama.
Podsjetite ih na lelujanje vjetra u stomaku, na prvu ljubav,
pogled u visine i trčanja ispod vedrog neba.
Otkrijte im tajnu beskrajne snage ljubavi i dobrote.
I ne zaboravite im reći da se igraju i smiju.
Naučite ih misliti i praštati.
Ako već pravite djecu, pravite ljude, a ne čudovišta.
Ružica Kopačević-Miličević