Poslani radovi su se kretali od ručno napisanih ljubavnih pisama nacizmu, do svjedočenja na 12 strana, a autori su bili vojnici, oficiri SS-a, radnici, domaćice, djeca.
Piše: Mia Peretić za 100posto.hr
Tijekom studijskog boravka u Njemačkoj 1934. američki sociolog Theodore Abel organizirao je lažno natjecanje kako bi naveo stotine Nijemaca da opišu zašto toliko vole nacističku stranku. Prošlog siječnja, Institut Hoover, think tank za javnu politiku na Sveučilištu Stanford, ta je pisma, točnije njih 584, objavio na internetu. Ona do danas ostaju jedan od najboljih izvora za razumijevanje fenomena nacizma i velike podrške koju je imao u Njemačkoj. No, pisma su i fantastična prilika za analizu rastuće podrške suvremenoj ekstremnoj desnici poput Alternative za Njemačku (AfD), piše Vice.
U vrijeme kada je Adolf Hitler postao kancelar Trećeg Reicha, Abel je želio istražiti odakle tolika privrženost Führeru i što tolike ljude motivira da ga podržavaju. Nakon što nijednog od otprilike 850 tisuća članova nacističke stranke nije uspio nagovoriti na intervju, sociolog je objavio lažno natjecanje s nagradom od 124 reichsmarke svakome tko napiše najljepši i najdetaljniji opis zašto je postao nacist.
Tada je ova svota iznosila više od polovice mjesečne plaće u Njemačkoj pa je čak i njemački ministar prosvjete i propagande, Joseph Goebbels, javno podržao natječaj. Radove su slali svi pripadnici njemačkog društva, od vojnika, SS-ovaca, kućanica, djece i radnika, a pisalo se svašta: od ručno napisanih ljubavnih pisma nacizmu do svjedočenja na 12 stranica.
U mnogim pismima izražavala se želja za krajem Weimarske republike, osnovane 1919. nakon poraza u Prvom svjetskom ratu, a koju su mnogi krivili za ekonomsko stanje nakon rata. Pošiljaoci pisama bili su uzbuđeni zbog Hitlerovog obećanja da će uvesti strogi politički poredak.
Tako je primjerice Bernard Horstmann, rudar iz Bottropa u zapadnoj Nemačkoj, napisao da misli da je prethodna vlada promovirala „izdaju naroda i naše otadžbine“, te citirao jednog profesora koji je tvrdio da je Prvi svjetski rat bio neopravdani „trovač umova ljudi“. Prije nego što se pridružio nacistima, Horstman je bio pripadnik antisemitske nacionalističke grupe Njemačka narodna partija slobode, ali je ubrzo, stoji u pismu, ideologija ove grupe za njega postala previše mlaka.
Ernst Seyffardt iz Duisburga, još jednog grada u zapadnoj Nemačkoj, svoje pismo je nazvao: „Životopis Hitlerovog Nijemca“. Seyffardt je napisao da se nacistima pridružio zato što je htio doprinijeti „povratku mira i poretka u našoj domovini“.
U to doba ljevičarske su grupe pokušavale parirati bujanju podrške nacionalsocijalistima, a između članova komunističke partije i smeđekošuljaša (SA odreda) često su izbijale tučnjave. Neke su liberlane skupine čak pozivale na bojkot trgovina u vlasništvu nacista. No, činilo se kako je to Hitlera i naciste mnogima učinilo još privlačnijima:
„Zbog toga što su Adolf Hitler i njegova stranka bili suočeni s tolikim kritikama i otporom od strane novina, ja sam se posebno zainteresirao za njih i pridružio se njihovom pokretu“, napisao je član stranke po imenu Friedrich Jörns.
Pisma koja je Abel dobio otkrivaju da su desničarske informacije prije 1993. uglavnom pristizale iz nacističkog huškačkog tjednika “Der Stürmer”, Hitlerovog “Mein Kampfa”, te s mitinga nacističke partije.
Jedan član, po imenu Schwarz, objasnio je kako je čitajući “Mein Kampf” naučio ne samo da ne vjeruje najtiražnijim novinama, već ni Židovima ni Poljacima, zbog toga što su njihove „katastrofalne, krtičje aktivnosti upropastile svijet“. Iako je Schwarz kasnije priznao da nikada nije bio u kontaktu ni sa kim tko je Židov, i da ne može dokazati da su Poljaci „nepouzdani“, napisao je da „po tom pitanju vjeruje svojim instinktima“.
Nedavno je u njemačkoj televizijskoj emisiji troje glumaca čitalo neka od ovih pisama, dijelom i da bi se pokazalo koliko je tadašnja retorika – „stare partije“, „užasna štampa“, „trovači uma“, „izdaja naroda i otadžbine“ slična onoj koju koristi AfD. I taj prilog je dokazao svoju poantu: ti izrazi su i dalje zabrinjavajuće relevantni, gotovo 85 godina nakon što je Theodore Abel odlučio da na prevaru navede neke naciste da mu napišu pismo.