Bikić Abedin, profesor sa Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i predsjednik Arbitražnog suda pri Vanjskotrgovinskoj komori Bosne i Hercegovine, je objavio svoje prvo djelo u književnim vodama pod nazivom”Jakeš”. U ovome historijsko-porodičnom romanu je u prvom planu mjesto Jakeš, piščeva porodica, komšije, prijatelji i poznanici opisani kroz njegovo viđenje u procesu odrastanja, sazrijevanja i posljednjeg rata, te mnoge dogodovštine koje čine živote svakog od nas. Fine i manje fine životne situacije kroz koje ljudi svakodnevno prolaze su isprekidane pričom o ratu.
U nastavku objavljujemo najnovije književne kritike za djelo “Jakeš”.
U svom prvom književnom djelu, ovaj pisac kreće sa opisom svoga djetinjstva i tako nas sve uvodi u to nevino doba. Nema ničeg višeg i jačeg i korisnijeg za budući život nego kakva lijepa uspomena, a naročito koja je ponesena iz djetinjstva. Jedna tako divna, sveta uspomena, očuvana iz djetinjstva, možda je baš najbolje vaspitanje. Ako čovjek ponese mnogo takvih uspomena sa sobom u život, onda je taj čovjek spašen za cijeli život. A ako makar i samo jedna lijepa uspomena ostane u našem srcu i to nam nekad može poslužiti kao spas. Malo iskusnije oko, već nakon čitanja početnih poglavlja može zaključiti da je Abedin bogat čovjek upravo zbog svog djetinjstva. Otac Medo, majka Ragifa, nana, braća Enes, Sedin, Besim, djed Ahmet, park, Hamza, Tošak, Šmit, fudbal. To su sve elementi koji čine Bikića dobrim, zanimljivim i jednostavnim piscem. Ali, druga stvar koja me zaintrigirala jeste osjećaj koji me nije prestao pratiti tokom čitanja cijele knjige. A to je da je riječ o dobrom čovjeku. Promućurnom, ali dobrom. Vjerovatno zbog toga sam negdje na sredini knjige postala i malo subjektivna.
Biografska forma Jakeša nastoji da u djelu uspostavi, koliko god je to moguće, neprekidan tok. Čitalac klizi po glatkoj, uglančanoj površini pripovjedanja. Svaki dio romana, svako poglavlje za Bikića nosi skrivenu, a u isto vrijeme očiglednu poruku za one koji žele da razumiju. „Jakeš“ je dokaz vremena da i dobra i loša historija može biti poučna. I ne samo to. Pruža znanje. Dok god bude knjiga, pisaca, pisaca kao što je Bikić Abedin koji bude želju za čitanjem i kod onih koji nikada nisu čitali, velika sramota će biti ukoliko neko bude neznalica. Historija često zna zapostavljati pojedinosti ljudskih sudbina i grozota kao što je rat koji je zadesio Abedina, njegovu porodicu, prijatelje i mnoge druge nevine ljude. Ali drukčije ne može ni biti. Beskrajnost bi historiju inače preplavila. Međutim, ove su pojedinosti, koje pogrešno nazivaju malim, korisne, jer nema niti malih događaja u čovječanstvu, kao što nema niti malog lišća u vegetaciji. I upravo u tome leži najveća vrijednost „Jakeša“. U ostavljanju dokaza o dešavanjima jednog perioda i događajima ljudskih sudbina.
Istinito ili žalosno, ono što se priča o ljudima ima često toliko značaja u njihovu životu i naročito u njihovoj sudbini, kao i ono što oni rade. S obzirom da je tako, želim uporediti u jednom segmentu Viktora Igoa i Abedina. Kada napišem ova dva imena jedno do drugog, pomislim da je ovo suviše pretenciozno ili pak ambiciozno. Ali onda shvatim jednu drugu stvar. Da bi bosanskohercegovački pisci bili veliki, sa velikim se moraju upoređivati. Dok čitamo Igoa hoćemo da znamo šta je bilo poslije i onda neizbježno žurimo ka daljnjem čitanju. Ta želja za saznavanjem radnje je zastupljena i kod Bikića. Zastupljena u takvom intenzitetu prilagođenom njegovoj osobnosti, bosanskom mentalitetu i nivou pisca početnika u književnosti. Samo bih rekla da je Abedin pitomiji i jednostavniji u svom pisanju, zbog čega kod čitaoca stvara želju za čitanjem, upijanjem njegovog života i proživljavanjem dogodovština. Jer u „Jakešu“ čitalac plovi i kao dijete koje lista slikovnicu, okreće stranicu za stranicom, ide za novim poglavljima tražeći još i još. Jer i samo djelo završava na takav način da čitalac može reći samo jednu stvar. Još.
Naslovi poglavlja kod Bikić Abedina nisu nipošto bilješke naknadno dodate na jednu neprekidnu nit, nego čine sastavni dio knjige. Čak i sami naslovi odražavaju u potpunosti stil i osobnost autora. Jednostavno, konkretno i razumljivo.
„Jakeš“ je djelo koje bez sumnje na najprostiji način uči čitaoce osnovnim životnim postulatima. Sumirajući utiske o životnim sudbinama ljudi sa kojima je Bikić odrastao, živio i radio shvatila sam da je Mila, žena koja je proživjela i još značajnije, preživjela strahote u svom najokrutnijem obliku, pokazala da hrabrost nije nepostojanje straha. Hrabrost je procjena da tamo vani postoji nešto važnije od straha. Abedinovi drugovi u rovu su pokazali da u svakom od dvadeset i četiri sahata naiđe jedan sa tjeskobama i samosažaljenjem i zbunjenošću i željom da se vide neka druga lica, ali šta je jedan sahat. Stevo, najveći nesretnik, pokazao je da je problem kada se susretnu razmišljanje i nagon. Pred takvim iskušenjem, razmišljanje iščezava.
I naposljetku, pisac je pokazao da iz pobjede ljudi ništa ne uče, dok porazi mogu uroditi sa velikom mudrošću. Kao i dar u nalivperu zahvaljujući kojem će Abedin Bikić ostati zapamćen.
Tim Mreže za izgradnju mira
Profesori književnosti skloni su da izmišljaju probeme tipa „Šta je piščev cilj?“ ili još gore „Šta je pisac htio da kaže?“ Abedin Bikić je jedan od onih autora, koji kada je počeo pisati knjigu, nije imao drugog cilja osim da jednostavno ispriča etapu svog života, života svog naroda i zemlje, te da neko poput mene to zapamti i nauči nešto iz njegovih postupaka. Kada se od pisaca raznih djela traži da objasne njen nastanak i razvoj, oni moraju da pribjegnu starinskim terminima kao što su inspiracija ili kombinacija, što zvuči kao kad opsenar objašnjava svoj trik izvođenjem drugog trika. Ali, moram priznati, da ja pri razgovoru sa piscem knjige „Jakeš“ ove standardne situacije nisam primijetila. Dapače, pamtim svaki razgovor o djelu i tananom, intimnom objašnjavanju pojedinosti iz piščevog života. Naučila sam voljeti jednostavnog autorovog stila, što je najljepša osobina „Jakeša“.
Za mene književno djelo postoji samo ukoliko mi pruža ono što ću lakonski nazvati estetskim blaženstvom, osjećajem da si nekako, negdje, povezan sa drugim oblicima postojanja. Nema mnogo takvih knjiga. Sve ostalo je ili aktuelno smeće ili ono što su neki prozvali „književnost ideja“, koja je često aktuelno smeće u ogromnim gipsanim blokovima, koji opstaju dok se ne pojavi neko sa čekićem i raspali po Gogolju sa Tarasom Buljbom.
Moram priznati da postoje izvjesna mjesta, sporedni prolazi, omiljena udubljenja kojih se življe sjećam i u kojima sam nježnije uživala nego u ostalim dijelovima knjige. Ova osobina djela je moja najdraža. Svako se mora pronaći u određenom kutku „Jakeša“ i osjetiti piščeve riječi.
Pisci velikih djela 50-ih godina prošlog vijeka su smatrali da je djetinjasto proučavati književno djelo da bi se bilo šta saznalo o nekoj zemlji ili društvenoj klasi ili autoru. Ako će se i oni koji čitaju moje riječi složiti sa ovom zastarjelom hipotezom, želim reći da biram da ostanem djetinjasta i uživam u razgovorima vođenim između djeda Ahmeta i Abeta.
Azra Bećirović, profesorica njemačkog jezika i književnosti