Foto: bljesak.info
Autor Marija Galić za Tačno.net
Ima li nade da “hrvatska posla“ postanu čovjekoljubna posla, kulturna posla, progresivna posla?
Kažu, ako nemaš ništa lijepo za reći – nemoj reći ništa. Možda je spomenuta izreka zaista adekvatna za ispunjavanje nekih osnovnih kanona pristojnosti, ali mišljenja sam da se i ružna istina treba izreći. Mora izreći. Kažu, to je tvoj narod. Pa što onda? Štošta je “moje“, pa mi se ne sviđa, naprotiv. U čemu je vic?
Ne mogu prešutno odobravati dok slušam kako se u javnim ustanovama, ležerno i besramno izgovaraju bljuvotine poput: “Ma, balijska posla!“ ili “Tako je to kad se petljaš sa Srbima i njihovim četničkim firmama!“
Ne mogu prešutno odobravati mržnju usmjerenu na one koji odbijaju biti učesnici u toj, prijezira vrijednoj raboti. Izdajice roda svoga, je li?
Pitam te, Hrvatino:
Zašto ti taj balija valja ako je on “veza“? Zašto se taj Srbin-četnik preko noći pretvori u “dragog, dobrog doktora“ ukoliko ti spasi život? Budi principijelan, brate. Reci: “Ko jebe kćerino zaposlenje ako mora ići preko balahana?! Neka sjedi doma radije.“ U situaciji kad ti jezivo podrhtava tlo pod nogama, nemoj najednom postati ponizan i umilan, nego reci: “Nećeš me ti, četniče, operirati. Radije ću polagano umirati, u agoniji i strahu, nego da mi ti odstraniš tumor tim prljavim rukama.“
Pitam te, Hrvatino:
Zašto je tvoj ratni zločinac svetac i junak, a tuđi krvnik i Sotona?
Licemjeran si, Hrvatino, previše. I s maslom je previše.
A vi, što šutke promatrate, niste nište bolji, ne umišljajte si. Vi ste šaka jada kojoj je katolik dobar po defaultu, samo zato što je rođen usred Širokog Briga. Još ako je situiran, kud ćeš bolje!
Najzabavnije je kad krene rafal idiotskih rečenica: “Znam mu ja mater i ćaću,“drže“ firmu, kuća na tri kata – znaš kako krasni ljudi!“ (čitaj: “sredili“ nešto ili mu pozajmili novac bez obveze vraćanja u zamjenu za permanentnu servilnost). Tada se u mozgu svakog kulturnog slušača podgriju i okamene stereotipi o hercegovačkim Hrvatima. Džaba u tim trenucima patetične priče o ćaćinom poštenju i materinim napaćenim rukama, popraćeno wannabe umjetničkim fotografijama kad vas stvarno iskustvo pobije u nanosekundi.
Ima li nade da “hrvatska posla“ postanu čovjekoljubna posla, kulturna posla, progresivna posla? I don’t think so.
————————————————————————————-
Marija Galić je student Škole kritičkog mišljenja iz Mostara