Srećem kolegu na slučajnoj kafi i nekako dođosmo do teme roditeljstva i rađanja djece na Balkanu. Roditeljstvo je univerzalna neiscrpna tema roditelja koja zbližava čak i nepoznate sagovornike u parkiću.
Svako dijete ima svoju nafaku
Pričajući o izazovima roditeljstva, kolega me informiše kako je skoro njegov komšija u Bratuncu dobio sedmo dijete. Inače, komšija je ratni vojni invalid koji živi teško od neke crkavice /vojne invalidnine, a usput se bavi i zemljoradnjom. Na to slažem facu, u smislu “Pobogu, zar je pametno stvarati dodatnu sirotinju? Općenito u zemljama niske socijalne sigurnosti i siromaštva rađati puno djece je suludo ̎, tvrdim ja. Ne želim gajiti predrasude prema ljudima sa drugačijim izborima, pošto znam da nemam pravo na to… Ali nekada zauzeti jak stav o nekoj temi, biva jače od mene… Mislim se u sebi, rađati sedmoro djece na teritoriji koja je svakih pedesetak godina zahvaćena ratom, i u kojoj je svaki drugi stavnovnik nezaposlen, ili je hrabrost ili glupost … Porodica /pojedinac se ne može u Bosni i Hercegovini pouzdati u sistem u slučaju nevolje (nezaposlenosti, starosti ili bolesti), već samo u sebe, svoje bližnje i naravno višu silu …. Možda baš zato samo najveće neznalice i vjernici imaju gomilu djece, pošto vjeruju da će im Bog/Allah pomoći da ih prehrane i izvedu na pravi put.. To je ona arapska poslovica, Allah daje nafaku – svako dijete ima svoju nafaku …
Samoća ili natalitet / Ili/ili
Pokušavajući razbiti vlastite predrasude, pitam kolegu: “Pa, zar je tom tvom komšiji u redu da mu djeca idu bez kifle ili sa poderanim tenama u školu? ” Pri tom znam da moj jasni stav da samo psihički stabilni, sretni i situirani ljudi trebaju imati puno djece, može iritirati sagovornike… Opet ne kontam taj rezon “oslanjanja na sudbinu”, pošto je po meni bolje imati manje djece, a obezbijediti im koliko toliko uslovnu egzistenciju… Kolega opet tvrdi suprotno, a to je da mladež u BiH ostaje bez djece, da se premalo djece rađa, te da postajemo polako “zemlja staraca”. Naime, mlađe generacije se ne usuđuju stvarati porodicu pošto nemaju posla, perspektivu, nisu riješili stambeno pitanje itd… I ako se usude, mnogi ostaju na jednom djetetu … Na moje mišljenje da sretni i bogati ljudi trebaju imati djecu, kolega prosto odgovara: ̎Da sam čekao nafaku i sigurnost u ovoj zemlji, ostao bih bez svoje djece. Pa, bolje i živjeti sa djecom i suprugom u jednosobnom stanu, sa punicom ili svekrom, nego ostati sam u svojoj 50-oj ̎, tvrdi on….
Ostajem onako neodređenog stava, jer se i sama slažem da svako ima svoju nafaku. Ali znam i kako je grozno kad ne možeš svom djetetu kupiti djetetu nešto što želi pojesti, platiti trampolinu ili sendvić u školi… Pa, da i samo par puta to doživiš kao roditelj, užasan je osjećaj… Novac nije sva sreća, ali sirotinja je svakako i frustracija i nesreća… Sam se možeš strpiti neko vrijeme i bez većeg novca, no djeca ne razumiju da nema…
Promjene u načinu roditeljstva
U prošlom stoljeću su naši djedovi i bake su imali i do desetoro djecu, od koje bi par poumiralo tokom prirodne selekcije, a ostali su korišteni kao radna slaga…. Pravac na livadu sine, pa se su snađi u životu… I eto svi su se nekako izborili, postali ljudi i nešto postigli iz tako jadnih uslova … Danas je roditeljstvo puno zahtjevnije u odnosu na ono u prošlosti. Mnogi roditelji današnjice trude se da djeci priušte što više mogu, a da to se nekada nedovljno cijeni od strane djece… Gradska djeca ne pomažu roditeljima u kućnim i ostalim poslovima, studiraju po sto godina i ponašaju se parazitski i preko 30-te…. Da i ne govorim o izbirljivcima kojima je svaki posao ispod ponosa, pa ih roditelji izdržavaju od penzije, i kupuju im cigare…..Ne osuđujem nove generacije, pošto za to njihovo ponašanje i apatiju odgovorni su upravo roditelji, sistem i manjak pesperktive. No, suludo je što nekada veće ulaganje u djecu dovodi do suprotnog rezultata… Neki moji prijatelji se žale da njihova djeca postaju ravnodušna na privilegije koje imaju, od mnoštva igračaka do odmora koje im redovno priušte roditelji… Međutim, upitno je da li je uspješnije današnje roditeljstvo od roditeljstva prethodnih generacija… Nama je pruženo puno manje, ali smo ispali većinom vrijedni ljudi…
Ne može ti faliti, ono što ne znaš
Kolega završava priču, kako djeci ne može faliti ono što ne poznaju … ̎Ne može im nedostajati odmor na planini, kurs jezika ili kino, ako ne znaju kako je uživati u svemu tome… ̎ Pitam se kako neće faliti djetetu to što neće vidjeti more čitavo svoje djetinstvo, ili obući udobne cipele… Meni je siromaštvo otužno, i samo mi je samo bolest gora od nje… No, eto ne mislimo svi isto… Da sam milionerka imala bih i ja barem sedmero, pri tom usvojila par, jer toliko volim djecu… Ovako za Balkan i dvoje djece je hrabrost…
Preuzeto sa bloga Cokoholic