Fudbal
Djed i nekolicina drugih (Esed S, Dževad M) su oformili i fudbalski klub, kojeg su nazvali „Sloga“. Sloga nije imala svoj teren za igru, pa je zadruga na djedovu inicijativu a uz podršku drugih saradnika od svog zemljišta ustupila fudbalskom klubu zemljište na kojem je napravljeno igralište. To je bilo veoma dobro za mještane Jakeša jer su imali mjesto gdje su se mogli okupljati u slobodno vrijeme i svi su bili zadovoljni da imaju svoj klub koji, za razliku od mnogih drugih klubova iz okoline, ima i svoj vlastiti teren – stadion. Istina ne sasvim uređen ali svoj. Bila je to dobra stvar za Jakešane, ali o dodjeli zemljišta djed i drugi njegovi saradnici nisu pitali Komitet što im je u kasnijem periodu uzeto kao negativno ponašanje. Djed i drugi u dodjeli malog dijela zemljišta fudbalskom klubu nisu vidjeli ništa loše, naprotiv to je zemljište jakeške zadruge a klub je jakeški isto tako. Logično je da jedni drugim pomažu. Pitanje je samo bilo da li logika stanuje u glavama ljudi koji su zauzimali rukovodeće položaje u modričkoj općini. Na početku na tom stadionu igarane su samo prijateljske utakmice sa susjednim mjestima, a po formiranju općinskih liga „Sloga“ je od početka bila u zvaničnim takmičenjima.
Glavna zabava među jakeškom omladinom bio je fudbal, barem kad se radi o muškoj populaciji. Uglavnom fudbal je uvijek bio povezan sa mladošću i vremenom odrastanja. Svaki dječak je igrao fudbal na nekoj ledini. Poslije, kad se malo poraste oni malo bolji treniraju u našem klubu „Sloga“. Ja sam uvijek volio fudbal, ali na početku nisam dobacio do prve ekipe. Naime, kad je bilo vrijeme da malo više treniram išao sam u gimnaziju a poslije i na fakultet, tako da zafudbal nije bilo ni mjesta ni vremena. Kad sam završio fakultet počeo sam redovnije da treniram i malo pomalo zauzeo sam mjesto na klupi za rezervne igrače. To je u to vrijeme bio veliki uspjeh, jer je na treningu bilo više od dvadeset igrača, tako da je bilo teško igrati i na treningu a ući u prvu ekipu bila je nemoguća misija. U našoj ekipi bilo je veoma dobrih igrača i to kako onih iskusnijih tako i onih koji su bili dobri tehničari. Ali, fudbal igraju jedanaest igrača i svi moraju igrati kao jedna ekipa. Za ekipu ne vrijedi puno ako neko dobro igra ali neće da se trudi i trči. Relativno brzo sam shvatio da fudbal nije zbir jedanaest najboljih igrača, nego jedanaest najkorisnijih. Ja sam svoju šansu imao u svojoj snazi, izdržljivosti i požrtvovanosti za ekipu. Imali smo nekoliko dobrih trenera koji su se vremenom smjenjivali na trenerskoj klupi. Ja sam uvijek trenirao više od ostalih igrača. Znao sam ako ne znam da igram fudbal na tehničkom nivou kao najbolji, tada moram da imam dobru kondiciju, jer fudbal se igra devedeset minuta. Ponekad sam znao zimi sam trenirati i otići u polja ili šumu i trčati. Nekada je sa mnom išao brat Sedin i Calo koji je igrao veoma dobro fudbal i otišao je igrati u veći klub iz Jakeša. Ako niko nije htio trčati, ja sam išao sam, nije mi to smetalo.
Na početku nam je trener bio Huso Čop, koji je bio dosta angažiran, ali mu je ponekad falilo čvršći stav prema igračima. Čopa su igrači uglavnom voljeli, jer je on više bio njihov drug a volio je i sa igračima otići na poneku čašicu. Nekada je to bilo i više čašica nego što
je trebalo, ali šta ćete tako vam je to u životu. Nije lako imati mjeru u svemu. Poslije Čopa došao je Drago T. On je bio nešto mlađi od Čopa i u svoje vrijeme bio je jedan od najboljih igrača, ne samo u Jakešu nego i u drugim klubovima gdje god je igrao. Drago je uveo novine na treninzima. Kao pomoćnog trenera uzeo je Baćija, vrlo finog i povučenog momka, koji je u to vrijeme upravo završio fakultet za fizičku kulturu u Sarajevu. Drago i Baći su bili dobar tandem, a imali su i dosta mladih momaka na raspolaganju za sastavljanje tima. Za organizaciju i uredno funkcioniranje kluba bili su zaduženi Hamid trafikant i Matija iz Šerega. Oni su bili alfa i omega kluba u organizacijskom smislu. Bili su veoma iskusni i posvećeni klubu. Igračima za njihovo vrijeme vođenja kluba nije ništa falilo. Igrači su trebali samo igrati i pobjeđivati. Svako ko je igrao fudbal zna da je za jednu ekipu veoma važan pripremni period, tj. koliko i kako je ekipa fizički spremna. Tu je Baći bio ekspert i posebno su zimske pripreme bile intenzivne. U nekoliko navrata znali smo sa igrališta otrčati do Gradine (Dobor kule), a onda se pored Bosne i uz Gnionicu vratiti nazad na igralište, pa tek onda igrati fudbal. U nekoj drugoj prilici trčali smo Tukovima prema Odžaku i nazad, a kad dođemo pod mali brežuljak kod bazena, tada uzumemo jednog igrača približno svoje veličine na leđa i trčimo sa njim uz brdo i nazad; pa promjena ko je nosio ide onom drugom na leđa. Ponekad smo znali trčati uz Gnionicu prema Pećniku, tamo doći na igralište i odigrati prijateljsku utakmicu i ponovo trčeći nazad. Kondicioni trening je predviđao najmanje desetak kilometara trčanja. Poslije takvih priprema kad počne sezona nismo imali problema ni sa jednim protivnikom. Na kraju sezone sa Baćijem i Dragom smo ubjedljivo osvojili prvo mjesto.
Međutim, to nije bilo dovoljno da upadnemo u viši rang. Do tada je uvijek prvi u ligi prelazio u viši rang, ali ovaj put četiri prvoplasirane ekipe iz četiri lige morale su razigravati u Doboju. Pravila su predviđala da pobjednici upadaju u viši rang a poraženi ostaju u dotadašnjoj ligi, tj. četiri ekipe razigravaju za dva mjesta u višem rangu. Mi smo igrali protiv Koliba. Opće mišljenje je bilo da su naše dvije ekipe najbolje ili drugačije rečeno bolje od druge dvije ekipe. Znači, dobili smo najjačeg protivnika. Mi smo se njih malo plašili a čuli smo da se i oni nas možda još malo više plaše nego mi njih. Utakmica se igrala augusta 1988. godine u Doboju na neutralnom terenu. Mi smo imali najbolju ekipu koju je do tada Jakeš vidio. Dobro uigranu, iskusnu sa puno kondicije.
Branio je Enes Ronac koji je imao preko trideset pet godina i bio je iskusan a to znači i veoma dobar i pouzdan golman, poslednji čovjek libero je bio Crvo, preko trideset godina, kapiten mogao je igrati u svakoj ekipi. Bio je pravi vođa i autoritet u ekipi. Nije nikada galamio na igrače, ali njegova se slušala. Bekovi su bili Nadir i Sikirica, oba su bila mlada ali veoma dobra, brza i jaka, a sem toga britki kao sablja. Ja sam igrao halfa ispred Crve i imao sam puno kondicije; govorilo se da kad Abe igra, igrač i lopta zajedno ne mogu proći. Askan je igrao zadnjeg veznog, imao je kondicije kao konj a bio je jak kao bik. Kad uzme loptu ne možeš mu je lako oduzeti. Ako se branimo on je u odbrani, a ako napadamo on ide naprijed. Askan i ja smo uglavnom čistili lopte ispred našeg šesnaesterca, a ako bi neka i prošla Crvo je to „iznosio“ kao pravi gospodin u kopačkama. Desno krilo bio je Nešo a lijevo Ale, oba su bila dobra ali Ale je bio poseban, brz, jak i imao dobar osjećaj za loptu. Poslije je oženio Nešinu sestru, jednu prelijepu djevojku. Na sredini je bio Bahre, Crvin brat. On je znao najviše i najbolje sa loptom ali nije baš volio puno trčati. Imao je povlasticu ili kredit kod trenera da se ne mora puno boriti, jer zna dobro igrati. To je, kod našeg trenera Drage, bio jedini izuzetak da se neko ne mora puno žrtvovati za ekipu, a da ipak igra. Pored njega u sredini je bio i Rus, koji je trčao i za sebe i za Bahreta. Svaka ekipa bi voljela imati tako jednog fudbalera koji cijelu utakmicu trči. Sasvim naprijed, kao centarfor bio je Sudo – Horkelja. On je bio najviši u ekipi i sa najdužim korakom. Bio je izuzetno brz, a dovoljno mu je bilo samo malo prostora da postigne gol. U to vrijeme među nama igračima kružila je kratka priča koja glasi „Kad imaš loptu i ne znaš šta ćeš s njom, ispucaj je naprijed do nje će doći Sudo ili Ale.“ Kao rezerva bili su Hasuka, Jasa i Vehdo. Oni bi mogli igrati u svakoj drugoj ekipi u prvoj postavi, ali na terenu je moglo biti samo jedanaest igrača.
Mi smo tu sezonu igrali podjednako dobro i u gostima i kod kuće. U ekipi nije bilo slabog mjesta. Protiv Koliba prvo poluvrijeme bilo je izjednačeno i bez velikih prilika. Respekt je bio očit. Rezultat prvog poluvremena je bio bez golova. U drugom poluvremenu došla je do izražaja naša fizička kondicija na velikom Dobojskom terenu. Imali smo više šansi. Dvadesetak minuta prije kraja mi smo presjekli jednu loptu i dali je Sudi u for, Sudo se stuštio prema golu kao brzi voz, njegov čuvar je išao za njim ali ga nije mogao stići. Kad je Sudo izašao sam pred golmana i trebao samo plasirati loptu u gol, protivnički igrač ga je povukao za dres i oborio na zemlju. Svi na stadionu su zanijemili i naši i njihovi navijači, a sudija je pokazao na penal. Pitanje je ko će pucati. Prije utakmice dogovorili smo se da puca ko se najbolje osjeća a ako se ne možemo dogovoriti penal će pucati Bahre. Bahre je uzeo loptu, pogledao u mene i rekao:
– Ja ovo ne mogu, ako promašim, umrijet ću.
Ja sam uzeo loptu i pogledao u Crvu.
– Ti ćeš ovo rutinski obaviti – rekao sam Crvi a znao sam ako on ne uzme loptu morat ću ja, a i mene je strah. Crvo je uzeo loptu i samo kratko rekao:
– Pomozi Bože – a ja sam mu dobacio:
– Možeš ti to. Ti si najbolji.
Pomalo i sretan što ne moram ja oči u oči sa protivničkim golmanom. Crvo je uzeo kratki zalet i plasirao loptu. Golman u jednu a lopta u drugu stranu. Eksplozija oduševljenja na stadionu među našom publikom. Do kraja utakmice mi smo kontrolisali igru i momci iz Koliba nisu imali šansu. Pobijedili smo 1:0 i upali u viši rang. Bilo mi je žao momaka iz Koliba ali bilo mi je puno draže da smo mi pobijedili. Kad smo se vratili u Jakeš nastalo je pravo slavlje. Kolona je prošla kroz Šereg, Jakeš pa na Dobor i poslije toga na igralište. Veselilo se do ranih jutarnjih sati.
Koliko je naša ekipa bila dobra i spremna pokazalo se iduće godine u višem rangu takmičenja. Obično kad jedna ekipa upadne u viši rang, ona se bori za opstanak u tom rangu. Međutim, mi smo i u tom rangu bili jedni od najbolji mada smo igrali sa daleko većim mjestima koja su bila bogatija od nas i samim time više su novca mogla izdvojiti za fudbalski klub. U tom rangu, pored ostalih igrali su i Modriča i Maglaj, a obje ove ekipe mi smo pobijedili i kod kuće i u gostima. Dugo smo bili vodeći u tom rangu ali do kraja prvenstva u nekoliko navrata na gostujućem terenu sudije su nas bukvalno pokrali. Na jednom gostovanju u Grapskoj vodili smo sa 3:1 i bili puno bolja ekipa, da bi u jednoj akciji njihov napadač pao u našem šesnaestercu i sudija je pokazao na penal. Mi smo se naravno bunili, jer prekršaja nije bilo. Sudija je pokazao našem igraču crveni karton. Vidjeli smo da to nije u redu ali smo nastavili igrati. Njihov igrač je promašio penal, ali je sudija ponovio izvođenje penala. Bilo je to previše mi smo ponovo protestovali a sudija je prekinuo utakmicu. Mi smo tu utakmicu izgubili za „zelenim stolom“ sa 3:0. U toku sezone fudbalski savez nam je oduzeo tri boda, zbog navodne malverzacije, koja naravno nikada nije dokazana. Mi smo se žalili ali odluka nije bila promijenjena. Na kraju prvenstva bili smo drugi, sa jednim bodom manje od Kotorskog koje je upalo u viši rang. Nismo uspjeli ući u viši rang ali nismo bili ni posebno razočarani, imali smo dobru ekipu i igrali smo u dosta visokom rangu uzimajući u obzir da smo mi jedno relativno malo mjesto u poređenju sa ostalim ekipama koje su igrale sa nama. Fudbal je za nas bio sport i rekreacija. Mjesto gdje su mnogi Jakešani dolazili da se vide i ispričaju. Na našim treninzima bilo je ponekad i više od pedeset navijača koji su i na treninzima pravili dobru atmosferu. Na igralištu smo imali i naš restoran, gdje smo poslije treninga ili utakmice ostajali i pričali o nekim našim dogodovštinama iz fudbala ili života. Fudbalski stadion je bio najbolje mjesto gdje se moglo fino sastati sa prijateljima i uz kaficu ili pivo ugodno razgovarati. Nažalost, ubrzo je ta fudbalska idila prekinuta.
Odlomke djela „Jakeš“ ćete moći čitati na web stranici Mreže za izgradnju mira.
Knjiga „Jakeš“ je dostupna za kupovinu u knjižarama Svjetlost, Buybook i Šahinpašić.