Prateći dešavanja u vezi sa dolaskom izbjeglica i migranata iz Sirije i Afganistana u našu rasparčano-komplikovanu zemlju te (ne)odnos državnih organa prema njima možemo uvidjeti da to izgleda zaista teško i blago rečeno jezivo. Rekoh, rasparčano-komplikovanu zemlju, svi mi znamo šta se pod tim podrazumijeva, ali u ovom slučaju dolazimo, nažalost do još jednog primjera da je to zaista tako.
Fascinantno je da ljudi koji su prošli kroz pakao i traumu, koji za danas imaju cilj da bilo gdje mirno prespavaju i bilo šta pojedu, samo da ga prežive, pa sutradan opet ispočetka i tako iz dana u dan, oni koji su možda prvi put’ čuli za ovu zemlju izjave da ne znaju kome da se obrate, da li kantonima ,entitetima, državi. Dakle i oni su shvatili koliko je stanje neshvatljivo te se pored svega preživljenog nastavljaju zbunjivati, čak im je kako smo mogli doznati iz medija, u jedan entitet bio zabranjen ulaz. Zašto toliko vijećati o nadležnosti? Zar ova država nema vlastiti Ustav? OK i njih ima više i ponovo sve djeluje zbunjujuće, ali fokusirajmo se na Ustav Bosne i Hercegovine, u kojem je jasno normirano da će poštovati međunarodne konvencije i standarde koji regulišu osnovna ljudska prava kao i da su institucije BiH isključivo nadležne za pitanje migracija i azila. Zar se tu možda slučajno ne krije neki odgovor? Sa druge strane imamo postupanje građana BiH prema njima, imamo one koji za ovdašnje televizijske kuće izjavljuju kako nigdje nisu bolje prihvaćeni od strane stanovništva kao u ovoj državi. Zaista vjerujem da je tako, ima ova država mnogo dobrih ljudi koji unose svjetlo u tamu. Međutim ono što ostavlja u stanju blokade emocija su izjave pojedinih građana BiH, neposredno pred sam dolazak migranata, odnosno izbjeglica u Bosnu i Hercegovinu da migrante ne treba primati u ovu zemlju, jer oni predstavljaju ovakve i onakve prijetnje, donose nečistoću, bolest itd.gdje se primjećuje ogromna doza netrpeljivosti prema njima. Ne bi to bilo baš toliko čudne izjave da nisu izrečene od strane osoba srednjih godina koje su, ako to nisu same doživjele, barem bile svjedoci toga da je ne toliko davno i našim građanima bio potreban Azil te koliko naših državljana su bili migranti i izbjeglice pa nas i danas najmanje ovdje ima. Ograđujem se time da sam ja možda subjektivna u vezi sa ovom situacijom. Naime, ja sam dijete čiji su roditelji u tom periodu bili izbjeglice, nisu napuštali državu ali u svakom slučaju morali su da napuste svoj dom, kuću, okućnicu te neko vrijeme živjeti u drugom mjestu gdje sam se rodila ja. Nikada ne mogu biti svjesna kako im je bilo, to samo oni znaju, ali mogu samo da zamislim i šta god da sam zamislila ne izgleda i ne zvuči lijepo jer niko ne bježi od dobrog i kao što bi se u našem narodu reklo, sa svog, jer eto pobogu bježi mu se. Nije svejedno kada se dobrovoljno selite iz svog grada, naselja, kvarta u neki drugi zar ne? Teško je ostaviti mahalu, komšije, prijatelje i početi ispočetka. Eh pa kako je tek onima koji to moraju, koji su prisiljeni dok neko drugi upire vatreno oružje prema njima a slike oko njih bolne, pune patnje i prolivene krvi.
Dosta mi je više kritikovanja vlasti, to je posebna priča ali i ako mislite da ne možemo na njih da djelujemo, zašto individualno ne biti bolji od njih.Gdje nam je ljudskost i humanost? Pomozimo tim ljudima jer nekad je i našima trebala pomoć, ukoliko smo u prilici i mogućnosti, a ako ne, nećemo ih makar ugnjetavati. Budimo ljudi prije svega.
Piše: Aldina Durić, Studentica PF UNTZ