U procesima tranzicijske pravde, posebno se fokusirajući na rad sudova, nerijetko čitamo koliko je bitno da ovi procesi postoje, da uvode pravo i odgovornost u užase koje konflikti stvaraju sudeći za počinjene zločine. Ipak, teško je ne zaviriti i u drugu stranu onoga što tranzicijska pravda kroz suđenja (ne) radi – šta pravo znači u životima ljudi koje konflikt nije jednokratno pogodio, oštetio, naudio, već se posljedice zločina žive i danas? Da li suđenja za ratne zločine donose i pravdu? I šta se dešava sa presudama kada ih (ako ih) se svede na postkonfliktni, obični život – gdje žive pravo i pravda?
Nakon zatvaranja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), vrijedi istaknuti značaj koji je ovaj sud imao: prekidanje kulture nekažnjivosti i jačanje vladavine prava; optužnice protiv najodgovornijih predstavnika političke, vojne i policijske vlasti; stvaranje platforme za javno svjedočenje žrtava; utvrđivanje sudske istine; razvoj međunarodnog prava (Vodič kroz tranzicijsku pravdu u BiH).
Najvećom vrijednosti rada MKSJ-a se često smatra ‘utvrđivanje činjenica’, što ukazuje na artikulisanu potrebu odvajanja istine od interpretacija, donoseći bar na tom činjeničnom nivou satisfakciju žrtvama. U podijeljenoj zemlji, rekla bih i podijeljenom regionu, to neće zaustaviti interpretacije – njima se održavaju određene pozicije i podjele, no pravosnažne presude za počinjene zločine ostaju kao meritoran izvor rasvjetljavanja teške prošlosti. I nerijetko ostavljaju gorak okus kada se ‘spuste’ sa kolektivnog nivoa na pojedinačni ljudski život.
Po važnosti se ističe i činjenica da je MKSJ izvršio izuzetan posao dokumentiranja rata na ovim prostorima. Riječima Borisa Pavelića: „Usprkos ratnome ludilu, koje se u svim ovim državama i danas proglašava vrhuncem nacionalnog ponosa i slave, Haški je sud do zapanjujućih detalja rekonstruirao kakvo se zapravo jezivo krvoproliće dogodilo. Ako je ikad ijedan rat temeljito dokumentiran, temeljito su dokumentirani ratovi u Hrvatskoj, u Bosni i na Kosovu.“ Cjelokupni rad MKSJ-a pratila je Agencija SENSE, koja se transformisala u SENSE – Centar za tranzicijsku pravdu (CTP) sa sjedištem u Puli. Arhiv CTP-a čini 18 godina rada Agencije SENSE (hiljade izvještaja i analiza sudskih postupaka na tribunalu, proizvela 722 sedmične televizijske emisije, sedam dokumentarnih filmova, četiri interaktivna narativa te osigurala materijal za dokumentacijske centre u Srebrenici i Prištini) – ta će bogata arhiva sada služiti kao dokumentacijski, studijski i edukacijski centar za cijelu bivšu Jugoslaviju.
Ne ispuštajući iz vida naš kontekst (kako ga Nenad Dimitrijević opisuje – pojedinci, grupe i društvo u cjelini izloženi su stresu koji proističe iz nedavnih užasa), ono sa čim se susrećemo kada se spomenu sudovi i suđenja za ratne zločine u BiH možemo svrstati u nekoliko naracija: nema reciprociteta u procesuiranju (‘zašto samo jedan narod/nacija odgovara kada su svi činili zločine’, prisutan u sva tri dominantna narativa u BiH); žrtve se osjećaju iskorištenim, napuštenim i zaboravljenim (jer se suđenja odvijaju oko počinioca, oko zločina, ne baveći se žrtvama i ne mijenjajući ništa u njihovim životima); nepovjerenje prema sudovima; odsustvo kritičke kulture sjećanja i njegovanje isključivih narativa o žrtvi/herojstvu u kojima nema mrlja niti odgovornosti za stradanja Drugih, pa patnja Drugih ostaje zatvorena u etniji. Upravo u dijelu gdje sudovi dovršavaju posao u oblasti prava nastavljaju se procesi součavanja sa prošlošću koji obuhvataju širi društveni kontekst obezbjeđujući mogućnost za paralelni zahtjev za pravdom. Pravo i pravda, očima žrtava, duboko podijeljenih zajednica i narativa, čini se nisu isto.
Suočavanje sa prošlošću i tranzicijska pravda jesu pojmovi koji se u mnogim segmentima preklapaju, no nisu identični, niti se međusobno iscrpljuju. U najvišim ciljevima oba pojma se sasvim sigurno nalazi ista težnja – transformacija konflikta u mir (istakla bih: pozitivni mir). Možemo dalje razumjeti da sudsku praksu (ili taj vid ‘pravde’) trebaju pratiti odgovarajući ne-sudski procesi. Aleida Assmann ističe da, ne konkurišući pravnom sistemu, univerzalistički diskurs uzima u obzir silinu i razmjere zločina, koji se samo fragmentarno može obraditi u formi krivičnog gonjenja – ono što počinje u sudnici nastavlja se u socijalnoj praksi i politici priznavanja izvan sudnice. Poslije presude slijedi sekundarno svjedočenje društva (u formi kulture sjećanja koja počiva na empatiji i solidarnosti sa žrtvama).
Goran Božičević primjećuje važnu odrednicu našeg suočavanja sa prošlošću: u postjugoslavenskim zemljama suočavanje sa prošlošću je izraslo iz suočavanja sa sadašnjošću – radom na zaštiti ljudskih prava, evidentiranjem kršenja istih, aktivnom suprotstavljanju represiji državnih ili paradržavnih struktura itd. Veliki dio ovih procesa, kako u regionu tako i u BiH, nose od samog početka nevladine organizacije. Iako suočene sa rascjepkanim segmentima u kojima djeluju, danas sa sve manje finansijske podrške potrebne za realizaciju aktivnosti, te bez zajedničke strukturalne procjene šta sa dosada urađenim i šta dalje, nevladin sektor jeste najozbiljniji nosilac procesa suočavanja sa prošlošću (poput: kazivanje istine – osnivanje komisija za istinu i pomirenje, dokumentiranje, usmena historija, psihološka podrška, reparacije, povratak, rad sa ratnim veteranima, rad sa mladima).
Unutar ratom oblikovanih etničkih zajednica i pravo i pravda ulaze sporo i teško. Čini se kao da se uvijek čeka da onaj drugi napravi prvi korak – prizna krivnju, oda poštovanje žrtvama, pokaže empatiju. U isto vrijeme, iznad svakog takvog postupka se vijori zastava slabosti, izdaje, unižavanja ‘svojih’ žrtava. Unatoč svemu, u tim zajednicama raste i klica za suočavanje sa teškom prošlošću (jer suživot više nije projektna riječ I politička parola, već nešto što moramo da živimo). Ne na političkom nivou, koji sudske presude tumači na način pogodan za održavanje stečenih pozicija (unatoč nastojanju MKSJ-a da ukaže da „krivica treba da bude individualizovana, štiteći čitave zajednice od toga da budu prozvane “kolektivno odgovornim”). I šta onda raditi sa presudama, kako ih interpretirati i primijeniti u okvirima pravde onih koji ovdje žive?
Bitan aspekt u promišljanju o pravu i suočavanju sa prošlošću svakako čini odnos prema zločinu (Dimitrijević govori o ‘ispravnom i pogrešnom odnosu prema zločinu’ koji tvori dalekosežne posljedice – moralne, socijalne, kulturne i političke, a koje obilježavaju svakog pojedinca, grupu, društvo i državu u našem regionu). „Kad govorimo o presudama Haškog tribunala, problem je što u zajednicama u kojima imamo deficit demokratske kulture kao što je naša, ništa se ne čini da te presude postanu naše moralno nasljeđe, i to zajedničko, nego se ponovno koriste samo da bi se uperio prst na pripadnike zajednice iz koje potiče onaj ko je dobio osuđujuću presudu. To je nedopustivo i samo doprinosi afirmaciji kulture poricanja. Nužno je stvarati uvjete da se suočimo sa onim što se desilo“, definira precizno Nerzuk Ćurak. Vraćajući se na ranije postavljene okvire naracija u kojima se kreću naša društva tražeći pravdu u pravu, ne treba ispustiti propitivanja o realnim mogućnostima odmicanja od onoga što se dosada činilo ‘sigurnim mjestom’ (indikativno – sve te pozicije su formirane na negativnim odnosima i emocijama: nepovjerenje, nezadovoljstvo, nepravednost).
„Rat nije opcija i uvijek ima alternativu“, poručuju iz neformalne inicijative „Neobilježena mjesta stradanja“. Mirovni aktivisti, neki od njih ratni veterani, u BiH provode akcije obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja. Jednostavnom naljepnicom, univerzalnom za sva mjesta koja obilježavaju, obilaze cijelu BiH, povezuju se sa lokalnim zajednicama, neustrašivo radeći ovim aktivnostima na izgradnji trajnog mira sa ciljem da se osudi nasilje i bilo kakva nepravda nanesena ljudima u bilo čije ime i uz poruku da svaka žrtva zaslužuje poštovanje. Zašto se spominju ovdje? Zato što za izvore u identificiranju mjesta stradanja koriste presude MKSJ-a, podatke prikupljene radom dokumentacionih nevladinih centara, u isto vrijeme radeći sa ljudima iz lokalnih zajednica gdje se ta mjesta nalaze. I pri tome pomjeraju postojeći fokus koji se stavlja na stradanje ljudi iz vlastite zajednice, dok se “oni drugi” i njihova patnja izostavljaju i prepuštaju zaboravu, čak negiranju. Većina neobilježenih mjesta se odnose na stradanje sadašnjih manjina na područjima gdje većina bira odnos prema prošlosti i prateću memoralizaciju. Rekla bih da je ova inicijativa, u obimu i oblasti u kojoj djeluje, izuzetan odgovor na pitanje – šta raditi sa presudama MKSJ-a.
„Niko ne zna ko je pobijedio jer niko nije pobijedio. Znamo ko je izgubio jer smo svi izgubili, a izgubili smo mnogo.“ Ovim citatom Zdravka Grebe vraćam se na početna pitanja o pravu i(li) pravdi. U oba slučaja govorimo o procesima, koji traju i čija mjesta za život (ne) obezbjeđuju naša društva.
Korišteni izvori
Asman, A. 2011. Duga senka prošlosti Kultura sećanja i politika povesti. Beograd: Biblioteka XX vek.
Božičević, G. 2007. Ide li suočavanje sa prošlošću sporo i teško u našim krajevima? U: 20 poticaja za buđenje i promenu o izgradnji mira na prostoru bivše Jugoslavije, ur. Rill H., Šmidling T. i Bitoljanu A. Beograd-Sarajevo: Centar za nenasilnu akciju. 104-122.
Ćurak, N. „U Bosni i Hercegovini mir ne napreduje“, Avangarda, 9.9.2016, http://avangarda.ba/detaljno.php?id=72 (zadnji put pristupljeno14.11.2017.)
Dimitrijević, N. 2011. Dužnost da se odgovori: Masovni zločin, poricanje i kolektivna odgovornost. Beograd: Fabrika knjiga.
Grebo. Z. „Rat je završen – niko nije kriv“. U: Okruženje (transkript odabranih izjava gostiju
regionalnog informativnog TV šoua), ur. Kovač, Z, Beograd: CDRSEE i Evropski fond za Balkan Intervju sa aktivistom inicijative „Neobilježena mjesta stradanja“, 11.10.2017, u posjedu autorice
Kuljić, T. 2006. Kultura sećanja. Beograd: Čigoja štampa.
„Nenad Dimitrijević – Intervju“, Peščanik, 02.07.2015,http://pescanik.net/nenad-dimitrijevic-intervju/ (zadnji put pristupljeno 14.11.2017.)
Pavelić, B. „Nürnberg zauvijek“, Novi list, 19. listopad 2017, http://www.novilist.hr/Komentari/Kolumne/Pronadena-zemlja-Borisa-Pavelica/Nuernberg-zauvijek (zadnji put pristupljeno 14.11.2017.)
https://www.sense-agency.com/tribunal_(mksj)/otvoren-dokumentacijski-centar-sense-u-puli.25.html?news_id=17230&cat_id=1 (zadnji put pristupljeno15.11.2017.)
http://www.icty.org/bcs/o-mksj (zadnji put pristupljeno 15.11.2017.)
„Vodič kroz tranzicijsku pravdu u Bosni i Hercegovini“, Razvojni program Ujedinjenih nacija u BiH, http://www.mpr.gov.ba/web_dokumenti/Vodic%20kroz%20tranzicijsku%20pravdu%20u%20BiH.pdf (zadnji put pristupljeno 14.11.2017.)
O autorici :
Lejla Gačanica je doktorandica pravnih nauka, trenutno radi kao pravna savjetnica i neovisna istraživačica. Oblasti njenog zanimanja su suočavanje sa prošlošću sa fokusom na kulturu sjećanja, ljudska prava, ustavno pravo. Autorica je objavljenih članaka, analitičkih, naučnih i istraživačkih radova u ovim oblastima.
O Balkan.Perspectives
Članak je objavljen u devetom izdannju časopisa Balkan.Perspectives. Balkan.Perspectives je regionalni časopis koji objavljuje forumZFD i koji se bavi temama vezanim za suočavanje sa prošlošću. Balkan.Perspectives za svrhu ima jačanje alternativnih pristupa suočavanju sa prošlošću na regionalnom nivou.
Možete se prijaviti za elektronsku verziju časopisa tako što ćete poslati e-mail na slijedeću adresu: balkan.perspectives@forumzfd.de
Cijeli časopis možete preuzeti na sljedećim linkovima:
B/H/S: http://www.dwp-balkan.org/bh/bpm.php?cat_id=6&text_id=2
ENG: http://www.dwp-balkan.org/en/bpm.php?cat_id=6&text_id=2