Sud 1988 do 1992
Posao u sudu je bio veliki izazov za mene. Što se tiče poslova pravnika u privredi i advokaturi shvatio sam da to ja mogu raditi bez problema, čak sam to po mišljenju drugih radio veoma dobro. Raditi u sudu je ipak jedan od najvećih poslovnih izazova. Imao sam i tremu ali za divno čudo ništa posebno. Moglo bi se reći da sam imao onu pozitivnu tremu kad pomalo zazireš od posla ali jedva čekaš da to počne i da vidiš svoje mogućnosti. Jedan od mojih prijatelja Miro, koji je zajedno studirao pravo sa mnom, rekao mi je da je „raditi u sudu san svakog pravnika i još je dodao da Jakeš do tog vremena nikada nije imao nijednog sudiju, a ni kadiju dodao je uz smiješak“. O ovim njegovim riječima nikada nisam prije razmišljao a to je bila istina. Razgovor smo vodili vraćajući se kući iz Modriče. Miro je živio na Doboru a ja u Jakešu. Bili smo dobri prijatelji. Usput ja sam dodao:
– Pa nije to baš nešto posebno raditi u sudu.
– Jeste. – Dodao je Miro. – Neka pokuša neko drugi biti sudija ako to nije ništa.
Po dolasku u sud trudio sam se da učim od starijih kolega, ali sam zapamtio savjet koji mi je djed Ahmet dao već davno na početku mog studija:
– Ljude koji znaju više od tebe trebaš uvijek pitati, ali zapamti niko ne voli da ga gnjaviš, što znači nikad ne pitaj jednu te istu stvar dva puta.
Sjećajući se ovog savjeta nabavio sam sebi jedan notes u kojem sam zapisivao stvari koje mi nisu bile sasvim jasne. U taj notes zapisivao bih više pitanja o različitim stvarima i kad sam imao priliku starije kolege sam pitao stvari koje mi nisu bile jasne. Odgovore bih zapisao isti dan i gledao da ne pitam ista pitanja. Primijetio sam da smo u sudu često pili kafu; tri ili četiri puta na dan. Uvijek smo svi zajedno pili kafukod predsjednice i razgovarali smo o različitim stvarima; najviše o sudijskim predmetima i problemima ali i o drugim životnim temama. Bilo je interesantno. Ostalim kafama u toku dana rijetko sam prisustvovao. Bilo mi je draže čitati sudsku praksu ili pravnu literaturu nego gubiti vrijeme uz kafu. Ionako su se priče uz kafu ponavljale. Moglo bi se reći da su i sudije voljele tračati druge ljude. Valjda je to opća ljudska osobina „kad nemaš pametnijeg posla ogovaraš druge“.
Na početku sam radio kao volonter i radio sam u ime predsjednice suda, jer ja još nisam bio izabran za sudiju i nisam imao pravo potpisivati presude. Svoj posao sam shvaćao ozbiljno i svaku presudu koju sam radio trudio sam se da uradim kvalitetno. Imao sam i kolegijalne odnose sa ostalim sudijama u sudu. Radio sam više nego drugi i nije bilo problema. Međutim, jedno jutro me je predsjednica pozvala kod sebe i pitala za dva predmeta koja sam ja već uradio. Odmah sam znao o čemu se radi u tim predmetima. Rekao sam joj da su na te presude uložene žalbe i da su predmeti već na Višem (Okružnom) sudu u Doboju. Napomenuo sam da sam je o svemu upoznao i da je ona bila saglasna sa urađenim presudama. Po njoj sam vidio da nije baš zadovoljna ali nije se moglo ništa uraditi. Oba spisa sa presudama su otišli po žalbama na Viši sud i to je mogao biti problem. Naime, ako bi obje presude „pale“ i bile ukinute to bi išlo na štetu predsjednice, jer su to njeni predmeti i ona je obje presude i potpisala. Nikoga ne bi interesiralo to da sam ja te presude radio. Nije mi bilo baš ugodno. Ja sam to radio savjesno i korektno ali ko će znati. Ako presude Viši sud ukine ne piše mi se dobro. U narednom periodu izbjegavao sam predsjednicu.
Poslije tri sedmice oba spisa su bila vraćena sa Višeg suda i obje presude koje sam ja radio bile su potvrđene. Bio sam presrećan. Isti dan pozvala me predsjednica kod sebe i na vratima me zagrlila i rekla:
– Svaka čast. Popravio si mi dan. – Nasmijala se i rekla – Sjedi da popijemo kaficu.
Sjedili smo duže nego što sam mislio i bio sam i sam pomalo ponosan. Prve dvije presude pa obje potvrđene. Kad sam izašao od predsjednice na hodniku sam sreo kolegu Zorana i on mi je čestitao. Osjećao sam se zadovoljno.
Poslije kraćeg vremena ponovo me predsjednica pozvala kod sebe i rekla da će vrlo brzo ići moj izbor za sudiju, jer sud ima dosta neriješenih predmeta a mali broj sudija. Sada sam ja njoj zahvalio a ona je samo dodala da sam ja to sve zaslužio svojim angažmanom. Idući mjesec izabran sam za sudiju. Na izbor sam išao sa predsjednicom, jer je običaj da izboru sudija prisustvuje i predsjednik suda. Izbor je obavljen u Sarajevu i bilo je nešto oko dvadesetak novoizabranih sudija iz svih predjela Bosne i Hercegovine. Poslije toga otišli smo zajedno sa još nekim drugim sudijama i predsjednicima suda na ručak. Nakon ručka krenuli smo kući a ja sam vozio službeno auto našeg suda. Predsjednica me poslije izvjesnog vremena pitala:
– Kako se osjećaš sada kao izabrani i potvrđeni sudija.
– Lijepo. Veoma lijepo. – Kratko sam odgovorio. – Lijep je osjećaj raditi u sudu. A imamo i finu ekipu. – Dodao sam.
U sudu smo zaista imali dobru ekipu. Ukupno je bilo devet sudija plus predsjednica suda. U sudu se vodilo računa i o nacionalnoj zastupljenosti. Po tri sudije su bili pravoslavci, katolici i muslimani. Dobro smo se slagali. Ja ne mogu da se sjetim niti jedne jedine situacije da smo se mi između sebe porječkali na nacionalnoj osnovi. Ponekad smo znali organizirati neki izlet u okolna brda i tamo okrenuti jagnje uz nekolicinu drugih poznanika iz Modriče, uglavnom pravnika.
Jedna od prvih stvari koje sam ja uradio kad sam došao u sud bilo je pokretanje igranja rekreativnog fudbala. Ja sam još uvijek aktivno igrao fudbal i činilo mi se interesantnim da i mi iz suda zajedno sa općinarima dobijemo termin za fudbal. Moje kolege iz suda nisu bile nešto posebno nadarene ali sam ih ja motivirao. Uzeli smo i neke advokate tako da smo poslije nekog vremena imali dosta dobru ekipu. Igrali smo protiv radnika Općine Modriča sa promjenjivim uspjehom. Nekada smo mi pobjeđivali a nekada oni, mada mi se čini da su oni češće pobjeđivali jer su imali veći izbor igrača na raspolaganju. Ali igranje rekreativnog fudbala bilo je lijepo vrijeme za druženje, pogotovo što smo poslije utakmice išli na po jedno ili dva piva.
Odlomke djela „Jakeš“ ćete moći čitati na web stranici Mreže za izgradnju mira.
Knjiga „Jakeš“ je dostupna za kupovinu u knjižarama Svjetlost, Buybook, Šahinpašić, Kultura, te na prodajnim mjestima izdavačke kuće “Connectum”.