Istraživanje: Od poželjnog do prezrenog – mješoviti brak kao kulturna i politička kategorija u savremenoj BiH
Nada Perišić
„Krv je potekla, došlo je do istorijskog procesa razdvajanja [naroda]“, izgovorio je 1993. godine Radovan Karadžić, danas optužen za genocid, zločine protiv čovečnosti, kršenja zakona i običaja rata i teške povrede Ženevskih konvencija. Zagovaran na sve tri sukobljene strane, iako ne u istoj meri, motivisan apsolutizacijom razlika između bosanskohercegovačkih naroda i širenjem međusobnog straha i mržnje, a realizovan brojnim zločinima protiv čovečnosti, proces razdvajanja naroda ujedno je i proces konstituisanja etno‐elita u Bosni i Hercegovini (političkih, intelektualnih, verskih, privrednih, medijskih). Ova dva uzajamna procesa vode radikalnoj negaciji koncepta građanstva, uzdizanju etnokonfesionalnog pripadništva na razinu bazičnog principa političkoga, društvenog i ličnog života i krajnje negativnoj konceptualizaciji „mešovitih brakova“ koji, kao „degutantna praksa“, postaju mesto unakrsnih napada sa sve tri strane – bošnjačke, hrvatske, srpske. Na početku procesa razdvajanja naroda ulagani su znatni napori i nisu birana sredstava u napadima na “mešovite brakove”. Osobe koje su sklopile ovakve brakove nazivane su otpadnicima naroda kome su pripadali njihovi roditelji uz naglašavanje da “bratstvo‐jedinstvo, tu zjenicu oka komunističke diktature, učvršćuju u svojoj postelji”, dok deca iz “mešovitih brakova” postaju predmet prezira jer „ne znaju ni ko su, ni šta su, niti kome pripadaju“, jer su frustrirana poreklom ili, ukratko, „isfrustrirana kopilad“. Kada je zemlja podeljena na tri, u većoj ili manjoj meri, homogene etničke teritorije i pronađeni mehanizimi za očuvanje tih „čistih“ teritorija, a politički deo etno‐elita postao legitiman i od međunarodne zajednice prihvaćen nosilac političke vlasti u državi, vlasti koja se u potpunosti raspodeljuje između njihovih kolektiviteta, napadi na „mešovite brakove“ su izgubili na učestalosti i intenzitetu. Više nisu predstavljali značajnu pretnju nacionalističkim projektima, čiji lideri sada imaju političku i svaku drugu moć da osobe iz „mešovitih brakova“ potisnu na krajnje margine društvenosti bliske socijalnoj smrti, zajedno sa svim drugim državljanima i državljankama Bosne i Hercegovine koji/e ne žele da im sveodređujući princip bude bivanje autentičnim/om Bošnjakom/Bošnjakinjom, Hrvatom/Hrvaticom, Srbinom/Srpkinjom. U nastojanju da „civilizuje“ nacionaliste, međunarodna zajednica koja je rukovodila mirovnim procesom i demokratizacijom Bosne i Hercegovine nakon ratnih sukoba, multikulturalnim načelima korigovala je demokratske procedure i uspostavila ustavno‐pravno uređenje koje ne poznaje kategoriju građanina jer pojedinac nije konstituisan kao politički subjekt, etno‐konfesionalni kolektiviteti imenovani kao konstitutivni narodi zadobili su politički subjektivitet čime je primat individualnih prava potisnut primatom kolektivnih prava. Ovakvo ustavno uređenje nužno proizvodi isključenje i diskriminaciju državljana i državljanki koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici/e konstitutivnih naroda, u Ustavu Bosne i Hercegovine imenovani kao „ostali“, što je 2009. godine potvrđeno i presudom Evropskog suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić i Finci protiv BiH“. Za razliku od demokratije koja je inkompatibilna sa nacionalizmom, između multikulturalizma i etnokonfesionalnog nacionalizma postoji konceptualna bliskost koja se, pre svega, ogleda u esencijalističkom razumevanju kulture i identiteta i homogenizujućem konceptu kulturne grupe. Zahvaljujući ovakvom korigovanju demokratije koju sam nazvala „multikulturalizacijom nacionalista“, ne samo da su građani i građanke Bosne i Hercegovine neodređeni etnokonfesionalnim identitetom izloženi neprestanom poricanju i podvrgnuti politici nepriznavanja, već su nacionalistički lideri dobili međunarodno priznanje i putem konstitucionalizacije kolektivnih prava opskrbljeni vlašću koja nije ograničena pravom kako to implicira princip vladavine prava. S obzirom da je posedovanje političke i društvene moći i njena legitimizacija usko povezana sa rezultatima postignutim ratom, etnokonfesionalne elite militantnom verzijom patriotizma, propagiranjem etnofobija i entoidentitarnih proratničkih vrednosti čine rat nezavršenim, jer je njegovo neprestano obnavljanje uslov opstanka na elitnim pozicijama koje omogućuju, burdijeovski rečeno, mnogobrojne vrste kapitala. Legitimiziranjem pluralizma etnokratija kao pluralne demokratije od strane međunarodne zajednice, dodatno se supstancijalizira i naturalizira navodna duboka društvena podeljenost.
Kompletno istraživanje: Mješoviti brakovi u BiH