U polutamnoj sobi, sa spuštenim roletnama, smanjenim tonom na televizoru razgovaram sa roditeljima. Uvijek se vrti oko istog. Posao, posao i posao. Zbunjeno se svi gledamo. Tata počinje razgovor: Znaš, nije uvijek bilo ovako. Nekad je bilo bolje. Spustila sam pogled i uzdahnula. Da, možda za vas muškarce. Vi ste uvijek bili glavni, imali ste glavnu riječ u porodici, na poslu. Zar nije tako? Minuta šutnje. Šutim, pognute glave, pomno prateći tužne poglede moje majke. I tako počinje njena priča, moja priča, vaša priča i priča žena Bosne i Hercegovine. Znaš, drago moje dijete, mi smo tebi pružili da se obrazujes, da imas normalan zivot, da sutra imaš svoj “novčanik”. Ja tu šansu nikad nisam dobila. Oči mi pune suza, ali i dalje pozorno slušam. Imala sam ja najbolje ocjene iz matematike, učiteljica me uvijek izvodila pred tablu. Možda, bi danas bila uspješna matematičarka, profesorica, ekonomistica. Možda, ali možda. Nije to bilo tako davno, ženska djeca su bila zadužena za čuvanje mlađih, vremena za školu nije bilo. Pogled joj se kratko zaustavi. Oči zasjaše. Ali, kako god sretna sam. Uzviknu!
Mnogo toga se promijenilo. Danas žene vode firme, uspješne su doktorice, profesorice, političarke. Nisu toliko nevidljive kao nekad. Ti si moja kćeri, sposobna za sve. I slušaj me sad, nikad nemoj reći ja to ne mogu. To je muški posao. Ne. To si ti. To ti želis biti. To je tvoja budućnost. To su tvoja djeca. Razgovor se nastavlja. Kad si bila mala htjela si da ti kupim kamion. Činilo ti se interesantnim utovarati pijesak svojim malim ručicama. Iako su mnogi sa čuđenjem gledali, zašto će djevojčici kamion, ja sam bila ponosna. Ti ćes sutra svojoj djevojčici kupiti kamion ako želi. To nije samo muška igračka. Kako su ranije nazivali. To je bilo jučer. Danas sam ja žena. Mogu voziti traktor, kamion, avion, ako mi je to volja. Parkirat ću auto pola sata na parking, ali neću se predati. Neću dozvoliti blaćenje. Ja sam primjer..Neću biti sjena. Reći ću šta me muči. Neću biti nezadovoljna samo kad sam u PMS – u. Danas sam sretna, voljena, donosim odluke, borim se. Neka vaš glaš se čuje. Budite vođeni svojima željama i instinktima. Dokažite sebi, dokažite drugima. Vi ste jedinstveni. Nametnite svoje ideje. Onih 30 % žena što treba da bude aktivno u parlamentima, skupštinama i općinskim/ gradskim vijećima ne dozvolite da bude utopija. Borite se za zakone, i vi budite donosioci odluka. Popnite se na vrh. To ste vi, vi to možete.
Sjećam se jedne opaske moje drage prijateljice. Voljela bih da zadržim prezime kad se udam. Ali, strah me. Nijemo i zabrinuto sam je pogledala. Zbog čega? Kako će prihvatiti okolina, porodica, prijatelji. Potreslo me. Tad sam bila zbunjena, pogledi nam se slediše, i odgovora nije bilo. Koliko to nama bilo uredu, prihvatljivo, u mentalitetu Bosne i Hercegovine, u našem gradu, je pomalo čudno. Za to treba da se borimo.To je naša budućnost. Mogu imati karijeru, mogu biti majka, i supruga, mogu imati dva prezimena, jer ja to želim. Ja sam žena.
Moj će položaj na tržištu rada biti u skladu sa mojim mozgom i mojim idejama. Bit ću u rangu sa muškarcima, rame uz rame. Naš porodični razgovor, prekinu stariji brat, koji me zamoli da mu pomognem oko izrade progama za firmu, Potreban mu je savjet. To je budućnost. Borba žena se isplatile. One su moj ponos. Hvala Vam. Ovo sam ja jučer, danas i sutra.
Armina Begić
arminabi@hotmail.com