Djeca odgajaju roditelje slobodnim izborom i prirodnim re/akcijama dok odrastaju između porodičnih vjetro/kaza i Svijeta u kojem žive. Otvorenošću, talentima i ljubavlju. Od djetinjstva su posvećeni bliskosti sa drugačijim i drugim i svojom spontanošću pomjeraju virtuelne i stvarne granice ljudske zajednice. Utoliko je važno da roditelji prepoznaju i prihvate raskošno blago koje djeca i mladi daruju svakim pokretom, pogledom i dodirom.
Slobodno i inovativno društvo počiva na dječijoj mašti i generacijskoj povezanosti i prostire se na beskrajnom horizontu nade.
Zajednice uređene običajima i propisima koji nisu u stanju da poštuju i njihove vrijednosti nemaju vitalnosti ma koliko i ma kako bile normirane u ime reda, rada i discipline.
Vremenom postaju /svjesno ili ne/ instrument kojim se ruši svaka društvena harmonija i značenje utopijskog i univerzalnog dobra i otvara se prostor za organizirano zlo/djelo svekolike uniformiranosti. Povijest svjedoči da oni koji ne uče od djece i mladih,pate od zaborava, nemaju socijalne odgovornosti uzrokuju nesreće u porodici i društvu. Posebno kada izgube iz vida značenje znanja i obrazovanja i interaktivno učenje jednih od drugih.
Djeca i mladi znaju kako da se iskreno raduju i u Takmičarskom društvu podnesu dostojanstveno lične i kolektivne/ male i velike/ pobjede i da cjene pobjedu drugih. Ne/dorasli ne umiju. Čast izuzetnim. To što imaju ove generacije imali su i njihovi roditelji ,ali su u životnim utrkama izgubili osjećanje solidarnosti i empatije. Najstrašnije je što su zaboravili biti djeca svojih roditelja. Otuda buka i bijes. Problem nastaje kada time opterete životne putove svojih potomaka.
Ibrahim Spahić
predsjednik Međunarodnog centra za mir