U tekstu „Uvijek možeš reći NE, ne moraš biti savršen/a, da bi bio jedinstven/a“ prvenstveno navodim problem savremenog društva koji ne zaobilazi ni djecu, a to su trendovi koji često ne predstavljaju istinske vrijednosti. Nakon toga ističem značaj odgoja, obrazovanja i učenja kao cjeloživotnih procesa koji omogućajaju da se izgradi ličnost koja je aktivna, samostalna i slobodna. Nakon čega ističem najvažniji element koji omogućava navedene procese, a to je komunikacija kao način prenošenja informacija. Kroz sve istaknute elemente u eseju naglašava se značaj roditelja, učitelja i nastavnika kao najznačajnijih faktora u procesu odgoja, obrazovanja i rada sa djecom.
“Četiri se stvari ne mogu vratiti: izgovorena riječ, izbačena strijela, protekli život i propuštena prilika.”ˡ
U ovom tekstu nastojat ću sa aspekta dva temeljna načela Svjetskog etosa, a to su ljudskost i uzajamnost, objasniti problem koji se više-manje nameće svoj djeci bez obzira na spol. Danas je sve više trend imati sve bez obzira na potrebu i mogućnosti, što nam nagovještava da, nažalost, suština gubi smisao i u dječijoj svakodnevnici, tamo gdje o suštini i smislu treba najviše da se govori i nastoji da se njeguje, jer svijet na mladima ostaje. Svjedoci smo u školama kako je sve više trend da djeca nastoje po svaku cijenu da imaju novu i skupu odjeću, da imaju nove mobitele, da idu na skupocjena putovanja, a oni koji to nisu u mogućnosti sebi priuštiti su etiketirani kao manje vrijedni. Ovako iskrivljena slika svijeta i vijednosti djeci šalje poruku kako trebaju posjedovati stvari, po mogućnosti što skuplje, da bi bili prihvaćeni u društvu, bili sretni, a što je najtužnije, bili potpuni. Činjenica je da posjedovanje materijalnih stvari poput najskupljih mobitela ili najskuplje odjeće ne treba da govori o pojedincu kakav je kao ličnost, kao ljudsko biće, koje cijeli svoj život provodi u nekoj formi društvene zajednice. Vrijednosti koje imaju samo novčanu evaluaciju, ali ne i neku značajnu upotrebnu vrijednost se nameću namjenski, marketinški putem medija, kroz razne TV programe, kroz isprazna druženja sa vršnjacima (poput igranja igrica), trebaju da imaju svi, a one ne sadrže edukativne i vrijednosne elemente. Kao što znamo, „odgoj je specifična međuljudska društvena pojava koja omogućuje povijesni kontinuitet društvenog života kao i prenošenje i unapređivanje kulturnih tekovina kroz niz generacija.“2
Činjenica je da dijete rano počinje da uči i usvaja vrijednosti svoje kulture, odnosno počinje da izgrađuje svoj sistem vrijednosti, a u tome treba da mu pomognu kvalitetan odgoj i obrazovanje.
„Obrazovanje je preobražavanje ljudskog individuuma u pravcu razvijanja njegovih psihofizičkih snaga i usvajanje iskustvenih sadržaja u neprekidnom kontaktu s prirodom, društvenom i kulturnom stvarnošću.”3
Odgoj kao proces razvijanja fizičke, psihičke, moralne, estetske, radne i eventualno religiozne ličnosti je usko povezan sa procesom obrazovanja, koji podrazumijeva učenje kao proces usvajanja novih znanja na osnovu kojih razvijamo vještine i navike. Ne možemo govoriti o odgoju i obrazovanju a da nam se ne nametne pitanje kvalitete odgoja i obrazovanja, ne samo u školi, nego i u porodici kao osnovnoj ćeliji društva. Koliko danas roditelji provode vremena sa svojom djecom u razgovoru o pitanjima koja su krucijalna za cijeli život, koja će ih definisati kao više ili manje karakterne ličnosti? Koliko se obraća pažnja kroz odgoj i obrazovanje na pitanja poput: šta je suština, smisao, koje su to vrijednosti, zašto ih trebamo njegovati? Koliko roditelji, a kasnije učitelji i nastavnici, obraćaju pažnju na segment ljudskosti i uzajamnosti? Koliko djeci pokušavamo da objasnimo da trebaju da budu ličnosti koje su aktivne, samostalne i slobodne u donošenju svojih odluka?
„Ličnost je dinamička organizacija psihofizičkog sistema unutar pojedinca koji određuje njegovo specifično prilagođavanje okolini.“4 Olport (Allport)
„Ličnost je manje ili više stabilna i trajna organizacija karaktera, temperamenta, intelekta i tjelesne građe neke osobe koja određuje njegovo lično prilagođavanje svojoj okolini.“ Ajzak (Eysenck)
Kroz odgoj i obrazovanje treba nastojati djeci prenijeti znanja poput:
- Za sve je neophodno znanje, rad i trud koje treba da krasi solidarnost kao vrijednost, a kruna toga svega je ličnost koja njeguje vrijednosti, koje i religije nastoje kod vjernika da razviju. Kao što je rekao Mahatma Gandi:“ Život bez principa je brod bez kormilara.“
- Znanje olakšava proces donošenja odluka koje nas definišu kao ličnosti i kao ljude sa više ili manje vrlina. „Ignorantia nocet – Neznanje škodi.“6
Šta je spona svega navedenog? Šta omogućava odgoj, obrazovanje, njegovanje vrijednosti? Komunikacija!
„Komunikacija uključuje prenošenje informacija, ideja, mišljenja ili osjećanja drugim ljudima. Komunikacija može biti verbalna (odnosi se na sadržaj odnosno riječi koje se izgovaraju), paraverbalna (odnosi se na ton, boju glasa, pauze u govoru, brzina govora, glasnoća i itd.) i neverbalna komunikacija ( odnosi se na položaj tijela, gest, izraz lica i itd.).“7
Npr. značaj uspješog dijaloga koji podrzumijeva logičan tok i razmjenu stavova koji rezultira promjenom ponašanja je krucijalan za odgoj i obrazovanje. Antičkom filozofu Platonu dijalog znači govor duše sa samim sobom. Bez komunikacije, dijaloga i debate o svakodnevnim moralnim dilemama, nema ni uspješnog odgoja ni obrazovanja, a samim tim nam dolaze u pitanje i dva principa Svjetskog etosa, ljudskost i uzajamost. Roditelji, učitelji i nastavnici djecu treba da uče da preispitivaju sve, pa i same sebe. Koliko učimo djecu da budu savjesni da preispituju svoje odluke, koliko ih učimo da u svom govoru i ponašanju imaju u vidu druge, njihove stavove i vrijednosti. Da bismo to uspjeli, djecu moramo uporno učiti kako postavljati pitanja, tražiti odgovore, kako učiti, kako kritički, sa svih aspekata posmatrati stvari, jer kako je Protagora smatrao, ljudi imaju različite poglede na svijet, svako iz svoje perspektive vidi svijet i stvari, a suština je u dogovoru npr. poštovanju drugog i drugačijeg.
Na kraju, bitno je spomenuti da je odgoj i obrazovanje čija je svrha usvajanje novih znanja na osnovu kojih se razvijaju vještine i navike i formira ličnost, cjeloživotni proces. Za oba navedena procesa neophodno je vrijeme, rad i istrajnost, a rezultat je ličnost koja živi u miru sa samim sobom, sa drugima. Ličnost koja poštuje druge ljude i njihove stavove, ličnost koja poštuje prirodu ličnosti koju nijedan relgiozni sistem neće osuditi jer njeguje univerzalne ljudske vrijednosti. Dakle, rezultat odgoja i obrazovanja u porodici i u odgojno-obrazovnim institucijama je ličnost, u svakom smislu riječi.
Alma Ahmethodžić, juli, 2018. godine
1. Arapska poslovica
2. Filipović, Vladimir: Filozofski rječnik, Nakladni Zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1989. str.233.
3. Filipović, Vladimir: Filozofski rječnik, Nakladni Zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1989.god., str.232.
4. Balić, Mirsada:Opća psihologija, Studentska štamparija Univerziteta u Sarajevu, 1998. god., str.26.
5. Balić, Mirsada:Opća psihologija, Studentska štamparija Univerziteta u Sarajevu, 1998. god., str.26.
6. Latinska izreka
7. Vlaisavljević, Sanja: Debata u otvorenom društvu, Centar za kulturu dijaloga, 2011.god., str. 27.
Korištena literatura
- Balić, Mirsada:Opća psihologija, Studentska štamparija Univerziteta u Sarajevu, 1998. god.
- Filipović, Vladimir: Filozofski rječnik, Nakladni Zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1989.god.
- Vlaisavljević, Sanja: Debata u otvorenom društvu, Centar za kulturu dijaloga, 2011.god.
- Vaisavljević, Sanja: DEBATA:Svi različiti-svi isti, Centar za kulturu dijaloga, 2011.god.