Piše: Vanja Šunjić za portal udrimuski.ba
Bosna i Hercegovina je na današnji dan prije 15 godina potpisala Bolonjsku deklaraciju. Deklaracija podrazumijeva fleksibilnost, neometanu mobilnost akademskih radnika i studenata, objektivno priznavanje njihovih kvalifikacija, bolje uslove studiranja i ocjenjivanja, ECTS bodove, više vještina, tri ciklusa obrazovanja…
Koliko smo vremena imali da poboljšamo standarde visokog obrazovanja, pokazuje nam činjenica da je dijete od 15 godina maturant.
Šta se desilo po pitanju reforme visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini od 2003. godine, do sada?
Bolonjski proces je najznačajnija i najsveobuhvatnija reforma visokog obrazovanja u Evropi. Krajnji cilj tog procesa je uspostavljanje evropskog prostora visokog obrazovanja. Bolonjsku deklaraciju 1999. godine potpisali su ministri obrazovanja 29 evropskih zemalja, a taj se proces nastavio širiti i na druge zemlje.
Slavo Kukić, profesor sociološke grupe predmeta na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Mostaru na pitanje zašto su kod nas univerziteti toliko kruti, da li je problem u akademskom osoblju koje nije spremno na promjene, ili su politički interesi takvi da društvo ne treba da se mijenja i ide naprijed; kaže da su univerziteti i obrazovanje najjasnije ogledalo društva.
Što se tiče univerziteta u BiH, duh Deklaracije je samo dio teksta na papiru. Po svojim porukama je plemenit, ali ovdje je izopačio sistem obrazovanja. Visoko obrazovanje je srednješkolizirano i imamo činjenicu da studenti ne studiraju, nego uče određene materijale sa slajdova, te ih onda reproduciraju.
Ovakav sistem kompetencija je stvorio situaciju da svako može završiti fakultet, zaposliti se mogu samo oni najpodobniji, a oni koji su vrijedni pažnje, zbog njihove apolitičnosti su prisiljeni napuštati zemlju i mi se tako oslobađamo najvrijednijeg kapitala- mladosti i znanja!
Agencija za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta, akreditacijom visokoškolskih ustanova nije uspjela uvesti red, jer i oni su vođeni time šta je hrvatsko, šta srpsko, a šta bošnjačko i nastoje da naprave balans po tom pitanju. Agencija se pretvorila u instrument koji daje dozvolu onima koji nemaju ni jedan objektivan parametar za izvođenje nastave, ali posjeduju kapital. Umjesto da zaustavi ono što ne vrijedi, akreditacija je postala porozni filter koji propušta sve što je na bilo koji način vezano sa političkim centrima društvene moći.
Urednik portala Prva smjena, Suad Beganović je skoro izašao iz sistema obrazovanja, ali ga i dalje prati i uočava sve anomalije u njemu. On tvrdi da se gotovo ništa od ključnih stavki Bolonje kod nas nije implementiralo, nego je proces uveden samo pro forme, da se više integrišemo u evropsko društvo. Ali, suštinski to nije zaživjelo. Čak i u Evropi postoji problem komercijalizacije znanja i zatiranja kritičkog mišljenja. Bosna i Hercegovina nema infrastrukturu koja može da se nosi sa zahtjevima Bolonje, pa samim tim su nemoguće razmjene studenata, male grupe, više prakse, mentorski rad…
Što se tiče mobilnosti, manje od 10% studenata koristi tu mogućnost, jer nakon što se vrate na univerzitete u BiH, ocjene im ne mogu biti priznate. Studenti zbog toga ne žele da rizikuju trošeći njihovo vrijeme.
Velike grupe studenata onemogućavaju interakciju, te i dalje imamo velike grupe i katedru, a samim tim i jednoglasje. Rijetski su profesori koji podstiču kritičko mišljenje.
Mladi se ne interesuju za svoja prava, benefite i obaveze u okviru Bolonjskog sistema obrazovanja jer su nehomogena skupina. Sistem prvo mora omogućiti sve pobrojano, da bi progresivni dio mogao napredovati. Ali, kod nas to nije slučaj, te i najmotivisaniji studenti odustaju.
Problem Tanje Šljivar koja nije primljena na poziciju predavača na Akademiju umjetnosti u Banjaluci jer je uvodno predavanje održala na engleskom jeziku nije samo obrazovni problem. Društvo nema otvoreni univerzitet, nego monouniverzitet i to se neće riješiti u skorije vrijeme. Ona je samo ilustrativni primjer jednog sržnog problema u obrazovanju.
Marijana Šećibović, dekanesa na Visokoj školi za turizam i menadžment Konjic svoj naučno-istraživački rad posvetila je obrazovanju i implementaciji Bolonjskog sistema na Balkanu. Ona kaže da je ovaj proces trebao dobiti sasvim druge obrise od onih koje ima. Politika je učinila da Bolonja izgubi suštinsku smisao, pa se mi bavimo preispitivanjem validnosti diploma, plagijatima, podobnostima itd., što je daleko od suštine.
A suština je bila da se bavimo studentom, da ga spremimo za svijet rada, probudimo u njemu onaj najbolji dio, njegujemo istraživački duh, te sa određenim kompetencijama i spoznajama izvedemo na tržište rada.
Međutim, kod nas je poremećen koncept u želji da ne prodrmamo stanje na univerzitetima i da zadržimo podobne kadrove, a otklonimo one koji nam se ne dopadaju, remete ustaljeni red i bude kritilčnu misao.
Jasmin Hasanović asistent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu kaže da akademska zajednica itekako mora da bude upoznata sa Bolonjskim procesom, ali većina nije upoznata ni sa regulativama visokog obrazovanja, pa je ambiciozno očekivati neke velike pomake. Samo svođenje visokog obrazovanja na nadležnost kantona ozakonjuje bezakonje i donosi odredbe koje krše Bolonjski sistem. Legitimiše se prosječnost, umjesto izvanrednosti. Gube se norme i težnja da društvo ide ka napretku. Nema nagrađivanja najboljih, a akademsko osoblje i studenti se stavljaju u određni neprijateljski položaj, što urušava viziju Bolonjskog procesa.
Dragana Vučković je završila osnovne studije u Banjaluci, te nastavlja sa studijima u Sarajevu, na prestižnom privatnom univerzitetu koji joj nudi sve akademske benefite za koje se Bolonja zalaže.
U zavisnosti od načina na koji posmatramo, jasno je da su brojne prednosti Bolonjskog sistema, ali da i nedostatci nisu zanemarljivi. Mogućnost mobilnosti studenata i usavršavanja na različitim unverzitetima je od neprocjenljive važnosti, jednako koliko mogućnost da se nakon dodiplomskih studija, naredni ciklus nastavi u oblasti srodnih nauka. S druge strane, nedostatak je evidentan jer je Bolonjski sistem profukncionisao u različitoj mjeri na različitim fakultetima, zbog čega pojedini studenti mogu da imaju poteškoće prlikom studiranja ili kasnijeg pronalaska zaposlenja.
Arman Fatić je boravio na studentskoj razmjeni u Sloveniji. Po povraku u Sarajevo, strahovao je da li će mu sve ocjene biti upisane. Tokom svog boravka u Mariboru, nailazio je na niz prepreka i ističe da nije uvijek bilo lako, ali se vratio sa neprocjenljivim iskustvom i mnogo motivisaniji za njegov daljni naučno-istraživački rad. Tamo je usvojio znanja i vještine koje ne bi imao priliku ovdje da stekne.
Na osnovu svega do sada iznešenog, možemo zaključiti da implementacijom Bolonje nisu zadovoljni ni studenti, ni akademsko osoblje, ni tržište rada. Bolonjski proces nije toliko loš, koliko je bosanska bolonja pogubna.
Mladi odlaze iz zemlje, umjesto društva znanja i kompetencija, mi imamo društvo diploma i kvaziintelektualaca. Evidentno je da je u Bosni i Hercegovini Bolonja propala, ali to nam još niko nije obznanio.