Već danima pokušavam napisati ovaj tekst.
Nemam vremena, nemam snage, nemam volje.
Bojim se da će uzalud biti.
Ja sam Nihad, rob božiji.
Musliman iz zemlje Bosne i Hercegovine.
Ja sam Nihad iz grada Tuzle, grada sa preko stotinu hiljada stanovnika. Već mjesecima kroz moj grad prolaze izbjeglice iz dalekih zemalja istoka. Preko Drine dolaze iz Srbije, zatim odlaze u Sarajevo, Bihać ili Veliku Kladušu.
Put koji im život znači. Sjećam se prvog susreta sa njima. Uoči dvadeset sedme noći šehri ramazana. Na autobuskom kolodvoru. Prošli su pored mene. Gladni, promrznuti, ojađeni. Nisam učinio ništa samo sam nijemo posmatrao skupa sa nekoliko sugrađana. Kasnije sam iftario vlastite suze! Koja je svrha mog posta ako ne suosjećam sa potrebnima?!
To pitanje sam sebi postavljao danima. Savjest mi nije dala mira. Mogao mi je oprostiti Bog, mogli su i oni, ali ja nisam mogao oprostiti sam sebi. Nekoliko dana poslije došla je nova grupa, pa opet nova i dolaze skoro svaki dan od tad.
Iz Sirije, Afganistana, Pakistana, Jemena, Palestine, Sudana. Na desetine i stotine njih prolaze mirno, tiho dostojanstveno i skoro neprimjećeno.
Ja ispravljam svoj grijeh. Svaki dan pokušavam biti uz njih.
Dijelim njihovu bol, njihove strahove, ali i njihove snove i njihovu nadu.
Završivši svoj radni dan odlazim na stanicu.
Tu ih pronalazim.
Svaki dan nova lica, nova imena ali ista nesreća ali i ista nada. Bježimo od rata, smrti, siromaštva i sistema govore mi dok sjedimo na travnjaku.
Lomeći i prekrštajući ruke tiho i sramežljivo mi govore o sebi.
Toliko mnogo knjiga, predavanja, sati nastave ništa me nije naučilo dostojanstvo toliko koliko su to učinili ovi ljudi. Kasim, Šerifa, Hasan, Asad, Omar, El Džahad, Azer i na desetine drugih. Desetine moje braće i mojih sestara po dinu i imanu.
Desetine snova, nadanja, želja, desetine nečije djece, roditelja, rođaka. Srce su mi odnijeli na sve strane svijeta, svako od njih je ukrao djelić moga srca.
Pogledi! Osmijesi! Zagrljaji! Suza u oku muškarca! Pogled sramežljive djevojke!
To je moja svakodnevnica!
Na drugoj strani ono što više boli, na hiljade i hiljade mojih sugrađana/ki koji se prave da ne vide.
Peru svoju savjest.
Etiketiraju ih kao kukavice, kao kriminalce, kao nepoželjne. Analiziraju, šijaju sunijaju, sufijaju selefiziraju ne bi li pronašli način da ne učine ništa. Lokalni imam, sluga jedne od božijih kuća mi šalje poruku „Imaš jednog pred mojom džamijom…“
Kolege i kolegice iz tuzlanske medrese ponosno marširaju prema obližnjem tržnom centru.
Sugrađanska novinarka iz Sarajeva ih stavlja u medijski linč jer su joj navodno ukrali telefon. Policija u manjem bh. entitetu ih tretira kao roblje.
Bespomoćno sjedim na kolodvoru sa desetinama njih pokušavajući im objasniti kakvi muslimani/ke žive ovdje.
Umjesto ja njih tješe oni mene, pričaju mi o božijoj milosti, o tome kako sa ajetul kursijom preplivaju Drinu. Pišu dove za mene. Obećavaju mi ponovan susret u Evropi, ali i u džennetu.
Nisam sam. Muhamed, Mevla, Sumeja, Sabina, Tarik, Nermin, Maida, Sadmir , Diego, Nidžara, Gorana, Elvir teta iz apoteke, teta iz piljare, teta iz pekare, tete sa stanice i predivne djevojke iz dućana mi daju snagu da nastavim dalje.
I hoću! Do posljednjeg daha ću se boriti da ljudi koji traže svoj djelić dunjaluka pod ovim nebeskim svodom uspiju u tome.
Djelić na kojem ćemo se ponovo sresti bezbrižni, onaj susret prije dženneta! „Inšallah bro!“ rekao bi moj Brahim!
Koji je sada sanja snove u jednom od bihaćkih šatora….
Piše: Nihad Suljić