Šetam poznatom ulicom, u poznatom gradu. No ipak nešto nije uredu. Osjećam se strancem. Mjesto, premda je izgledom isto kao što ga pamtim, a kako ne bih, prolazeći istom ulicom svakog dana posljednjih deset godina, odisalo je nekom novom energijom, kao da mu je udahnuta duša.
Noć prije sam se prepustila mislima i naišla na pitanja: „ Kakvo je zaista ovo mjesto u kojem živim?“, „ Ko su ti ljudi koje iz dana u dan srećem i podravljam?“ i „Jesu li to zaista dobronamjerna i mirna bića poput leptira na livadi ili uplašene srne u šumi?“. Još uvijek preplavljena osjećajima, zapitala sam se da li umišljam i da li tek sada počinjem doživljavati ovaj grad pravilno. Hodajući tako zamišljena i pognute glave, skoro da udarim u saobraćajni znak. „Baš sam nepažljiva“, promrmlja samoj sebi. Digoh pogled te ugledah veliki blibord na kojem se pozivaju svi građani da svojim prisustvom uljepšaju današnji dan. Radilo se o Međunarodnom danu mira. Čudno, dešavanja, pogotovo ovakvog tipa, nisu bila česta niti popularna u našem kraju, pa i šire.
Tri sata je popodne, a događaj je planiran za tačno sat vremena. Odlučila sam otići, pa da, kao što rekoše, svojim prisustvom uljepšam ovaj dan. Nasmija se, zvuči kliše, teško za povjerovati. Ko zna šta će uopšte prirediti i koja nekolicina ljudi će uopšte doći… Ne! Negativne misli nisu dobrodošle. Događaj se održava u kino sali, ipak ću otići pa se možda i iznenadim. Dakle, uputih se prema odredištu.
Dan je bio sunčan, a lagani povjetarac pomjerao je grane divljeg kestena. Vjetar je nemilosrdno obarao kestene iz njihovih čahura, padajući tako na tlo. Čekaju da ih neko primijeti, podigne i smjesti u topli džep kaputa. Dobiva novi dom, a zauzvrat, kao poklon zahvalnosti, prenosi pozitivnu energiju svom vlasniku i liječi reumu.
Ljudi oko mene su tako vedri i nasmijani, što mi ugrija srce i dovede mir u duši. Neobično, nešto se veoma neobično dešava. Izgleda da svi, kao i ja, idu prema kino sali. Srela sam i starog dedu Ibrahima, sa štapom koji je bio jedini oslonac već dvadeset godina otkako je izgubio svoju voljenu ženu. Od tada ga ljudi pamte kao namrgođenog, kulturnog, no ipak često drskog čovjeka. Danas to nije bio slučaj. Dedo Ibrahim je, sav sretan, sa osmijehom kao novim hodao lagano sa jos nekoliko ljudi koje sam poznavala. Uputih im topao pozdrav, kao i obično. Dedo Ibrahim mi odgovori istom toplinom te se obradova poput djeteta. Uputi mi nekoliko lijepih riječi, a ja sam time ostala zatečena. Primijeti on moje čuđenje te upita da li je sve uredu. Rekoh: „Nisam Vas vidjela nasmijanog čitav svoj život, a meni je šesnaest godina. Ljudi kažu da je rat ukrao svaki dedin osmijeh“. Dedo će na to iznenađeno: „Kakav rat milo dijete, previše gledaš filmove“. „ Ali kako se ne sjećate, vaša je žena stradala prilikom granatiranja 93. godine“, nastavih. „Šta je tebi dijete, moja žena je preselila od bolesti“, odgovori na to dedo. Prekinula sam razgovor i otrčala do šehidskog mezarja, ali tišinu mezarja zamijenila je graja ljudi koji su uživali u predivnom parku. „Šta je ovo? Kakva sreća i divota“! Na plakatu gdje su trebala biti istaknuta imena šehida stajao je natpis „MIR DANAS ZA BOLJE SUTRA“. U pozadini čujem melodiju i glas koji pjeva: „ …imagine all the people living life in peace“, „ …zamisli svi ljudi žive život u miru“. Ali ja to ne trebam zamišljati kada je sve već tako u javi… Kasnim! Predavanje samo što nije počelo. Iznenada, slika ulice se počinje mutiti, okrećem se, gubim ravnotežu. Pod prstima osjetim toplu plahtu, pa to je bio samo san…
Mamela Melisa
učenica II-b razreda Gimnazije „Muhsin Rizvić“ Breza