“Nasilje nije opcija”, fraza je koju slušamo duži niz godina. Da li se pridržavamo iste? Čujemo a šutimo, vidimo a sklapamo oči. Da li se nečega plašimo? Šta nas to spriječava? Svjesni smo da nam društvo ne daje adekvatne odgovore. Učenike u školama, kako u osnovnim, tako i u srednjim, dovoljno ne edukuju o ovome problemu. Na televizijskim programima, a tako i na internetu ne pružaju nam dovoljno informacija o ovoj temi. Čak suprotno mediji nas izvijesno vrijeme “bombardiraju” nasilnim temama. Ovaj problem nalazimo i u animiranim filmovima, namijenjenim za najmlađe. Nenasilje nam garantuje mir, a mir je garancija sigurnosti. Indikator stabilne i jake države je upravo sigurnost. Kazne za nanošenje fizičkih i verbalnih povreda su mizerne. U samom odgoju djece dolazi do narušavanja tolerancije između djeteta i roditelja, a kasnije djeca to prenose u vanjsku sredinu. Ljudi u zrelim godinama trebaju imati visok stepen tolerancije, ukoliko oni to posjeduju velike su mogućnosti da će taj niz dobrih osobina prenijeti na mlade. Mladi svoj uzor pronalaze u njima, a naročito u osobama koje su izložene javnosti. Svakim spriječavanjem nasilja ugrađujemo jednu ciglu u kuću mira. Kada bi svi posvećivali dovoljno pažnje ovoj temi, sigurno bi bilo više spašenih života. Laganim koracima trebamo mijenjati loše navike i tako možemo usmjeravati naše društvo ka boljoj budućnosti. Čovjek mir ne može kupiti novcem. Život u miru je najveća blagodat. Upravo nam je ova činjenica stimulans da ga gradimo. Jedina svijetla tačka su nam organizacije koje se bore protiv nasilja. One predstavljaju nas, a mi trebamo predstavljati njih.
Piše: Lejla Botonjić, prvi razred Gimazije u Bihaću
Rad je nagrađen na takmičenju literarnom takmičenju “Nenasiljem do mira” u organizaciji Glasa žene iz Bihaća.