Nikada žena kroz Čovjecanstvo nije imala većih “prava i privilegija” kao u današnje vrijeme, a ipak skoro im je sve na dlanu i jako su nezadovoljne. Upravo to nezadovoljstvo proizilazi iz težnje ka savršenstvu, težnje da bude ljepša, zgodnija, privlačnija,
Ali tko je to tako postavio? Neki će reći vrijeme se moderniziralo, vremena su se promjenila i slično… Ali rijetko sam čula da je zadovoljna sa mogućnostima koje posjeduju… I upravo zato što sam srela skupinu žena koje su zadovoljne sobom, bez snobovskog uvlačenja da se nekome svide, ovaj članak posvećujem njima.
Lakoća prihvaćanja
Priča počinje od prije par dana kada sam u Konjicu imala promociju svoje knjige. Hladnoća, ceste smrznute, prava zima, polovina tjedna, čovjek najradije ostaje kući se grijati. Ali ne i ove žene, uz ugodnu i korisnu večer na promociju, nitko ne ide svojoj kući već idemo na turu dobrog druženja. Ja kao na iglama, led ispod nogu, kontam kako se vratit kući, a još sada da ostajem. Ali prevarila sam se… I često znam reći da spontana druženja ispadnu najbolja.
Na čelu skupine ovih žena je gospođa koju bih ja zaposlila da radi u State Department Bijele kuće… A to nije razlog da nekoga dižem u zvijezde, jer kako kaže pokojni akademik Jerotić citiram “nije dobro previše hvalit, ne zbog toga da bi se netko umislio, već da se ne ulijeni “… I slažem se, ali ova žena doista ima predispozicija za Bijele kuće… počinje draga Dina predstavljanje žene po žene. U međuvremenu ih gledam i uočavam sitnice da sastavim u glavi cjelinu.
Lakoća predstavljanja me oduševila, uz koktele gromoglasnih osmjeha iz kojih mogu pročitati da nema mjesta licemjerstvu, ljubomori,
Da bi lakše i što više zapamtila, predložila sam da svaka ispriča o sebi svoj put, svoj život, što rade, čime se bave, što ih veseli.
Opuštena kočnica
Prvo što me oduševilo, a rijetko danas to viđam, jeste da nema u ovih desetak žena mjesta slojevima tko je tko? Da je neka žena obrazovanija, imućnija i tako dalje… Uočavam gospođu preko puta mene za stolom sa zelenom kapom i sa šiskom na vrhu, što mi je bilo krajnje simpatično. Skida kapu ne opterećujuci se da li joj je kosa u kaosu. Uz simpatičnost koja je otvorila priču ostajem bez teksta od oduševljenja kada je počela pričati gospođa koja se zove Paša koja kaže da je sa 40 pfeninga otišla u Sarajevo, vozila se bez karte, te se vratila sa kusurom od 10 feninga jer je kupila kiflu. Ne, nije nemoguća misija imati toliko novaca u džepu taj moment, jer uz njezinu toplinu i srdačnost tko može odoljeti… Mene je toplinom zarazila. Pokušavam saznati više o njoj da mi ispriča, ali Dina od nestrpljenja mora predstaviti i druge, pa kao bumerang s prve na petu… Upoznajemo gospođu crne kose, elegantna… Žena se bavi stočarstvom, ima sedam krava, uz obveze koje ima kod kuće uvijek previše posla, ali pronašla je vremena za dolazak i druženje. Oni koji nisu radili na selu ili živjeli od svojih proizvoda znaju da je to cijeli dan posla koji skoro nikada ne zavrava. Ostajemo na predstavljanju druge gospođe koja se uz svoj rad koji ljeti najviše cvate, sjetila ideje da u svojoj ljetnoj bašči svojim gostima nudi besplatno branje i konzumiranje malina. Očito uz inovativne ideje koje ova žena stvara u glavi, nekako mi se učinilo da zato i manje priča. Ostajemo još na ruralnom dijelu i gospođi koja priča kako je počela sa nekoliko kvadrata stanovati ona i obitelj, Dina jedva čeka sa upoznavanjem ostalih… Ali ovdje smo se zadržali uz ludi smijeh kada je gospođa pričala da je kupila ovcu koja je ojanjila dva mlada, ali tu nastaje problem… Dva janjeta, a majka ima jednu dojku… Kako ih dojiti🤣
… I kaze preživjeli smo dan po dan, uštedis i uložiš u mehanizaciju malo pomalo… A svako malo se vraćamo na smijeh o ovci.
Vrijeme stoji, već je prošlo dva sata, ja još toliko vožnje do kuće po ledu⛸⛸… Ali hoću čuti još, zaboraviš na sve drugo uz ovakve žene i njihove priče.
Odjednom, lijevo od mene plave oči jedne mlade žene, vidim da hoće nešto da kaže. Polako osjećam malu nervozu u glasu, a ujedno veliku želju da podijeli svoju priču… Plave oči Suvade su prošle puno patnje i iskušenja sa kojima se dobro nosi. Uz sina koji je tinejdžer sa intelektualnim poteškoćama i ostalim tegobama, ove plave oči su i prije nego sto se udala prošle puno patnje. Majka je dugo bila zakovana za krevet, ali uz razumnog i skromnog oca i obitelj prošli su turbulencije, pričajući o tom putu sa jednom tegobom bolesti, čujem da se u priču uključuje mlada žena/djevojka koja ima sličnu zdravstvenu tegobu u obitelji. Ona je svestrana mlada žena koja je uključena u puno aktivnosti u gradu Konjicu. Poprilično je udaljena od grada, ali ne posustaje od volontiranja, rada i slično. Uz simpatičnu Pašu sjedi jedna lijepa mlada žena sa prelijepim očima… Prvo što zapazim su oči… Ona kao i plavooka Suvada ima prodorne oči. Uz lijepe oči i zarazan osmijeh ova mlada žena po imenu Anida uz troje djece ima kreativne crte u sebi. Radi, izrađuje nakit… U obitelji ima umjetnika, pa je svakodnevni zivot drugačiji i zanimljiviji. Ali na vrhu ovog stola sjedi gospođa koja pozorno sluša i promatra. Vidim da je elegantna, profinjena. Pitam je, recite mi nešto o sebi? Vidim da gospođa po imenu Mirsada ima puno životnog iskustva, te mi kaže citiram “napokon radim ono što me čini sretnom”. I razumjela sam i shvatila da je kroz život radila i naradila se. Sada doista uživa i tako i zrači.
Sat otkucava, vrijeme je prošlo nevjerovatno brzo. Uz ovakve priče, događaje, smijeh, ponekad i izraz tužnog lica nas je učinilo bogatijima za još jedno predivno poznanstvo.
Ove žene iz Konjica su usprkos svim olujama počevši od rata, poslijeratnog perioda, izazova i bolesti, ostale drage, spontane, jednostavne,
Nažalost u današnjem dobu kada se prvenstveno prije osobnosti i humanosti stavlja konzumerizam i materijalizam, ove žene su živi dokaz da čovjek može biti sretan i zadovoljan.
Hvala Vam na toplini što je dijelite. Ja sam sretna jer sam imala čast upoznati ih.
Posvećeno ženama iz Konjica.
Piše: Žana Alpeza