Godinama su nas prebacivali iz tora u tor. Odrasla sam u nakaradnom sistemu gdje su me učili kako ne mogu imati prijatelja koji se krsti. Nisam shvatala, a nisam ni željela da shvatim, znala sam kako su nas posvađali da bi imali auta i vile, a moj stari, borac ARBiH i ovu sedmicu je brojao zadnje markice za moj studij.
Mi rođeni tih godina, buntovnici neuređenog sistema počeli smo razbijati stereotipe o neprijateljstvu u BiH, voljeti se kao Boško i Admira, sanjati kao i naši vršnjaci u drugim zemljama. Nije im se dopalo jer valjalo je sakriti milionske krađe, profiterstvo, uhljebiti svoje narkomane i lezihljeboviće u državne institucije pa da nam tako oštećenog mozga i iskrivljenih vrijednosti kroje zakone i sudbinu. Kao zločinci, poltrončići i face s one strane zakona uđoše na čelna mjesta predvodeći gore od sebe.
Slali su u svijet o nama sliku kako se mrzimo, a mi se voljeli bolan, kampovali, sanjali, plakali i jeli posljednju koru hljeba.
Nije im se dopalo, počeli su da nas ubijaju. Glave nam skidaju jer hoćemo pravdu i istinu. Nismo glupi, učimo, obrazujemo se i ne želimo napustiti ovu zemlju, ostaviti stare roditelje njima, koljačima i ubicama.
Davide, Dženane i svi ostali klinci mrtvi ste više napravili nego mi živi. Vi ste heroji slobode, vođe za istinu i pravdu.
Boli me Davide i Dženane što sam ideolog kao i vi, a ne mogu vam reći kako je ovamo gdje ste nas ostavili išta bolje. Ne mogu vam dečki reći kako nam je profunkcionisala država koja postoji na papiru i kako sudovi i tužilaštva rade. Ne rade ništa. To su stranački uhljebi, ulizice koje ne zaslužuju biti dio nas.
Tamo rade po stranačkoj liniji i oličenje su nemorala, bahatosti i laži. Ovdje dečki ništa novo. Pričaju o zastavi dok nam biju djecu i roditelje, a vršnjaci nam odlaze u neke druge države. Nema više ni stare raje iz ulice, sad se redovno sastaju po kafićima u Minhenu. Malo su promijenili navike, ne druže se po parkovima, kao onomad ovdje.
Gledam i pitam kuda ide ova zemlja? Davide i Dženane zbog vas se oglasila ona gospođa Evropa, ona što je dopustila genocid ovdje, kažu zabrinuti su, prate stanje. Ništa mi nemamo od njihove zabrinutosti sve dok sjede za istim stolom sa onima koji nas ubijaju.
Kažu da smo ih birali. Nismo dečki mi, kunem vam se. Birala ih administracija koju zaposliše po stranačkoj zasluzi, birale ih stare nene koje vazda prevare na izborima slatkorječivošću da glasaju za “svoje”. Birali ih oni koji su savili kičmu pod prijetnjom.
Davide i Dženane, naši starci su zbog iste politike pucali jedni na druge, danas se zbog iste politike bore zajedno. Hrabri staju pred ulizice s puškama i ne boje se batina, a ni njihovih pištolja.
Dečki, vi ste gore gdje kažu da je sve ljepše, nama ste ostavili započetu borbu protiv sistema u kome vladaju poremećeni umovi, sistema koji su započeli naši starci pucajući jedni na druge.
Mi nećemo nikada da pucamo (a oni koji vladaju baš bi to željeli, pa da negdje s Kipra šalju poruke mira i aplaudiraju dok krvarimo), mi ćemo da se borimo pravdom i istinom na ulicama protiv njihove policije, njihovog suda i tužilaštva, protiv njihove ideologije interesa.
Dugujemo to vama Davide i Dženane.
Piše: Anisa Mahmutović