Ko je i kakav je jedan pravi Bosanac? Postoji li takva osoba, a ako postoji, kakva je to onda osoba? Komplikovano i ni malo lako pitanje, pogotovu u ovim vremenima kada Bosanac ili Hercegovac ima tako ”nisku” vrijednost među svim tim ”velikim” Bošnjacima, Srbima i Hrvatima koji sebe u Boga bosanskoga pretvaraju. A istovremeno baš ti ”veliki” Srbi, Hrvati i Bošnjaci koji se kunu sa BiH (naravno dok lažu) vjerovatno su veći neprijatelji nego prijatelji BiH. Ne možeš biti Bosanac niti Hercegovac, a to pravo uskraćivati nekom drugom. Ne možeš voljeti BiH, a prodavati je, krčmiti, dijeliti i ”svojom” smatrati. Onaj ko voli BiH, voli svaki njen kamen, drvo, izvor ili onu rupu na putevima koje više niko i ne gradi, nego se samo njima koriste sve dok su prolazni. Voljeti BiH znači voljeti i svakog njenog stanovnika koji je smatra svojom. Jer… šta je BiH bez Bosanaca i Hercegovaca ? Ili… kakva bi to BiH bila bez Bosanaca i Hercegovaca.
Kada neko kaže ”pravi” Bosanac onda mi se pred očima pojavi samo jedan jedini čovjek, ljudina, ljudska gromada kojeg ja smatram pravim Bosancem i koji je to hiljadama puta dokazao. Ne… nije to ni jedan sportaš koji zarađuje milione i Bosnu voli sa daljine. Nije to niti jedan političar koji bi mogao nositi tu počasnu titulu, jer… ne postoji takav političar niti je postojao od kako BiH postade ”samostalna” država. On, taj jedan jedini i najveći Bosanac je ”običan” čovjek, sa diplomom glumca, srcem lava i rijekom neizmjerne ljubavi prema BiH, ali i prema narodu bosanskom JOSIP PEJAKOVIĆ. Čovjek, Bosanac, humanista, umjetnik i… mogao bi čovjek do sabaha redati razne atribute kako bi opisao Josipa Pejakovića i… i opet ga ne bi opisao. Njega treba doživjeti, a to mogu samo oni koji u njemu vide BiH, a u BiH vide ”čojeka” koji živi u Saraj'vu, pokraj Travnika.
Pisati i govoriti o tom čovjeku i njegovim djelima i zaslugama za čovječanstvo nezahvalan je posao. Ne može se čovjek svega sjetiti, a da bi opisao Josipa potrebne bi bile godine. Zato ostavljam svakom svakom čovjeku da voli Josipa Pejakovića na svoj način. Napisah voli, jer ne mogu shvatiti da neko može da ”mrzi” takva čovjeka, a znam… dobro znam da ima mnogo onih (ne)ljudi koji ga mrze. Mrze ga zbog istine koju im u lice ”prosipa”, a oni… oni ne vole istinu jer žive u lažima, u svijetu laži onakvom kako ga oni vide, a ne častan čovjek Josip.
Osma ofanziva je bila serija u kojoj je Josip igrao… samog sebe. Čojeka Krajišnika sa svim njegovim manama i vrlinama i… volio je narod ”PEPU”, jer je bio čojek iz naroda, običan jednostavan. A Josip… volio je ljude, ali iznad svega svoju i našu BiH. U nastavku svoje karijere postao je nešto posebno, postao je simbol ljubavi čovjeka prema Bosni i narodu. Sve te njegove monodrame koje su u stvari svakodnevnica čojeka Krajišnika. Njegove patnje da preživi, da othrani i na salamet djecu izvede, ali na pošten i čestit način. Baš kao što su Josipa njegovi roditelji othranili i naučili ga kako i koliko se cijeni poštenje i čast. A onda dođe i ona čuvena monodrama ”On meni NEMA BOSNE”. Oni što su tvrdili da Bosne nema, baš kao ni bivše nam Juge, ali ni zajedničkog života i poštovanja među ljudima već tada su proganjali Josipa, jer on im je istinu u lice sasuo. ”IMA BOLAN BOSNE I BIT ĆE JE”.
Baš ti (ne)ljudi i njihovi istomišljenici dođose na vlast u BiH. Prvo i jedino sto su pokušali i što i dan danas pokušavaju je da unište BiH, a sa njom i Bosance i Hercegovce. To su oni ”veliki” Bošnjaci u čijoj BiH nisu dobro došli Srbi i Hrvati. To su oni veliki Hrvati u čiju BiH nisu dobro došli Bošnjaci i Srbi… To su oni veliki Srbi u čiju BiH nisu dobro došli Hrvati i Bošnjaci. To su oni (ne)ljudi koji BiH svojataju, a nanijeli su joj više zla i bola nego svi dosadašnji okupatori koji su dolazili, pljačkali, palili, rušili i odlazili, a ovi ”veliki” ne samo da mrze ostale narode nego i BiH i iskrene Bosance i Hercegovce. Slušaju oni Josipa, jer… jer nemaju čime da mu se suprostave. Nemaju oni pameti koliko Josip ima u malom prstu, a nemaju ni ”muda” da ga otvoreno napadnu, jer… Josip Pejaković je bio i ostao i ostat će bosanski narod.
Nisu mu mogli nauditi ni na bilo koji način, ćutali su, mrzili ga i čekali. Čekali poput lešsinara da neko drugi ili nešto drugo ”sruši” tu ljudsku gromadu, a da oni ”bosanski lešinari, nacionalisti i vlasti sadašnje” u tome ”uživaju”. Jer…..paraziti nisu naučili ništa drugo nego da piju tuđu krv i žive na račun drugih. Čekali su lešinari i dočekali. Opaka bolest nije zaobišla ni našeg najvećeg Bosanca i Hercegovca. Napala ga je ko da su je ”vlasti” na njega poslale. Napale oštro i sa svih strana. Opasna ta prokleta bolest. Jest da veliko srce Josipa Pejakovića se lavovski bori sa tom bolešću, ali… njegovo napaćeno i nepravdom izranjavano srce bosansko ne može samo izdržati tu borbu. Potrebna mu je ljekarska pomoć.
Da je kojim slučajem Josip Pejakovic ima sreću pa da živi u ”svojoj” BiH, onakvoj kako je on i svi iskreni Bosanci i Hercegovci vide, ne bi takva BiH dozvolila da se njen najveći sin tako mući. U mojoj, tvojoj i Josipovoj Bosni bi moralo biti pravde za insana. Moralo bi postojati ”DRŽAVA” o kojoj je Josip tako puno pričcao. Nažalost, u današnjoj BiH ne postoji država, niti bilo šta što bi se tim imenom zvalo. Sve ono sto je bosanski narod zajednički gradio da bi olakšao svoj život, ”veliki” su uništili, podijelili, rasprodali, a narod…? Narod može mirno da umire po sopstvenom izboru.
”ON MENI NEMA BOSNE” reče Josip. A onda još dodade ”IMA BOSNE I BIT ĆE JE, A I MENE U NJOJ OVAKVOG KAKAV SAM”. Ja bih poručio Josipu, ali i ostalim pravim Bosancima i Hercegovcima: ”Ima Bosne, a bit će i nas u njoj, ali… u Bosni, našoj Bosni, nema države, niti nas u njoj”. Ima Bosne, bolan, ali je ”veliki” pretvoriše u ”svoje” državice u kojima nema mjesta niti pomoći za Bosance i Hercegovce. Izdrži Josipe, legendo. Izdrži zbog pravih Bosanaca i Hercegovaca koji smo postali manjina u našoj nam BiH: Izdrži Josipe… tvoje riječi nam trebaju. Da nas ohrabriš. Da nas razgališ svojim ljudskim besidama iz srca bosanskog izvučenih. Izdrži Josipe…
Piše: Ćejko Kahteran
Zecovi, Prijedor