Ima li nešto jeftinije od ljudskog života? Svako od nas kao i svaki čovjek na planeti reći će kako je život nešto najvrednije što imamo. I… složio bih se ja s tim ali… Naravno za svakog pojedinca je njegov život ono najvrjednije što ima, a životi drugih ljudi? Šta je sa životima ljudi oko nas? Da li je ljudsko biće izgubilo onaj zdrav razum, dar od Boga, da može razlikovati zla od dobra? Jer ako nije… kako onda to iskvareno ljudsko biće može biti toliko pohlepno da mu životi ljudi koji ih okružuju nemaju nikakvu vrijednost? Zar nas je pohlepa sve zaslijepila ili…?
Svako normalan će reći kako nismo svi isti i kako nismo svi isto pohlepni. I… to je tačno. Ali je pohlepa ipak razlog za sve zlo oko nas. Da li se radilo o pohlepi za novcem ili vlašću, svejedno je. Pohlepni ljudi su spremni na sve kako bi dosli do željenog cilja. Pod ”sve” podrazumjevam sve moguće načine na pridobijanju onih koji su mu potrebni za ostvarenje cilja, ali i svi načini i sva sredstva kako bi uklonili one koji im se isprječe na putu. A mi… ”normalni”? Nismo pohlepni, ali pomažemo pohlepnim našim ćutanjem. Ćutimo i žmurimo dok oni čine ono što žele, a ”troškove” plaćamo mi.
Nema dana da čovjek neće pročitati nekoliko zahtijeva ili molbi za pomoć. Mole prijatelji, rodbina, poznanici. Mole za pomoć onima čiji životi zavise od ljudske solidarnosti. Najčešće se radi o pomoći za liječenje teško oboljelih. A narod… narod pomaže misleći kako je to jedini način da pomognu onima u nevolji. Tako i treba. Moramo pomoći one kojima je pomoć potrebna. Samo je pitanje koliko dugo sve to može trajati. Broj onih koji trebaju pomoć brzo se povećava, a oni sto pomažu su jedni te isti ljudi. I onda… onda kada onaj što bi pomogao nema čime pomoći, a onaj ko može pomoći, a ne želi, dešava se ono najgore. Prerano nam sa ovog svijeta odlaze oni čiji život je tek počeo.
“Bitku za život izgubio je… dječak od 10 godina, djevojčica od 15 godina. Otac petero djece preminuo usljed bolesti za koju postoje lijekovi, ali zbog nedostatka sredstava oboljeli nije mogao nabaviti medicinu”. Mladi otac, majka, dijete… ”izgubili” su bitku za život boreći se protiv opake bolesti, koja bi se uz pomoć materijalnih sredstava mogla spriječiti, ali… sredstava nema. A ko su oni sto umiru mladi? Obični ljudi koji bi sve učinili da mogu živjeti od svoga rada. Ali… posla nema u državi u kojoj lopovi vladaju i koji svoju djecu zbog prehlade u inostranstvo na liječenje voze, dok oni kojima je život u opasnosti nemaju sredstava. Ko je tome kriv? Svakako… onaj što je umro je uvijek kriv… nažalost.
Da li je tačno da su ti mladi ljudi ”izgubili” bitku za život ili smo im ”MI” stariji presudili? Kakvu to bitku može da vodi mlad čovjek u zemlji bezakonja, korupcije, kriminala. Zemlji u kojoj je nacionalizam već odavno zarazio stanovništvo. Nacionalizam im je oduzeo moć zapažanja, viđenja, slušanja. A ko je za to kriv? Oni na vlasti… možda?
Zavisi kako gledamo na sve to. Oni na vlasti su direktni krivci, a mi koji ih izabrasmo i koji ih slijepo slijedimo na putu u propast indirektni smo krivci. Mi smo uništili život mladim generacijama. Mi smo te mlade ljude na smrt osudili”. I kao sto je to običaj kod nas u poslednjih tridesetak godina reći ćemo ”Božija volja”. Ali nije. Nije volja Božija što mladi nemaju zdravstvena osiguranja. Nije volja Božija što je država opljačkana, što je društvo korumpirano. Nije Božija volja da se nečija djeca rasipaju novcem, dok njihovi vršnjaci u neposrednoj blizini nemaju kruha za večeru. Nije Božija volja što djeca ”biznismena” vlastodržaca i neke elite ”velikih” Bošnjaka, Srba i Hrvata, opijaju, drogiraju, a onda sjedaju u skupa i brza auta kupljena za krvavi narodni novac, te i oni ”odlučuju” o nečijim životima. A onda… onda se sve to lijepo ”namontira”, pa opet onaj što ga ”nema” je krivac.
A mi? Mi koji sebe ljudima smatramo, sve to gledamo i ćutimo. A ponekad i glavu okrenemo da ne bi vidjeli. A to… to ne čini čovjek. Čovjek reaguje, pomaže onim u nevolji, onim nejačima. Nismo mi ”ljudi” jer smo i u ratu okretali glave dok su ”junaci” ubijali djecu, žene, vezane ljude. Dok su obeščašćivali tuđe majke, sestre, ćerke. Okretali smo glave jer su to ”naši” i oni to čine za ”naše” dobro. Za ”dobro” ”svog” naroda, vjere, Boga. A mi ….ljudi….ćutali smo. Ili…ili nismo bili dovoljno ljudi. ”Plašili smo se za sopstvene živote i živote nasih najdražih”. Da, baš tako, to je ”opravdanje” ali… u redu. Nije sramota plašiti se. Ali i tada je bilo pravih ljudi koji su se sigurno plašili, ali… pokušali su spasiti čovjeka. Spasili su nekog ili nisu. Ubijeni su jer su bili ljudi. A mi….”ljudi” ćutimo. Ćutimo i o takvima sto su živote svoje dali kako bi spasili nekog. Ćutimo jer nisu ”naši”. A zločince, ubice, silovatelje i ostalu gamad ”junacima” nazivamo, jer su naši.
I nije nikom zamjeriti bilo. Strah je ljudski osjetiti. Ali….ništa nije vječno. Imali smo prilike da progovorimo, da kažemo ali… nismo… nismo ljudi. Baš kao što nismo ni danas kada nam mladi umiru, a mi… mi ”propovjedamo” vjeru u Boga. Mi ”propovjedamo” pravdu, a ćutimo i prikrivamo zločine i zločince. Isti ti zločinci ili oni koji su im naređivali su i danas na vlasti. Mi ih i dalje ”slavimo” jer su ”naši”. Onda su ubijali oružjem, a danas….? Danas ubijaju bez oružja, lagano i sigurno. A mi? Ćutimo jer nemamo muda da otvorimo usta ili… ili smo već odavno prestali upotrebljavati mozak koji nam je Bog dao. Zločin je ćutati dok ljudi umiru, zar ne? Ali… nije kada su ”naši” u pitanju.
I kada pročitaš, vidiš ili čuješ par molbi za pomoć, a onda nekoliko mladih života koji su ugašeni zbog neimaštine i bahatosti onih na vlasti kao i njihovih simpatizera , a onda pročitaš ”Zapamti Bošnjače, Srbine, Hrvatu ko te je progonio, ubijao. Ko ti je dušmanin, a ko te od svega ”spasio”. Zapamti ”veliki” da moraš biti zahvalan onom na vlasti što ti je ”državu stvorio” . ”Našu” državu u kojoj ”naši” vladaju”. A onda se još pozove na Allaha ili drugog Boga kako bi sve to ”potvrdio”.
Tek tada shvatiš koliko su neke osobe ispranih mozgova spremne ići kako bi opravdali sve zlo, a u ime vjere, Boga, naroda.
A i ja kažem: Zapamti čestiti bosansko-hercegovački čovječe ko ti je najviše zla nanio. Zapamti ko nam je državu uništio gore nego bilo koji okupator. Zapamti dobro da to što si bolestan, sto nemaš šta jesti. Što ti djeca u školu ne mogu ići ili što nam omladina bježi iz države, sve su to zasluge onih koji se ”brinu” za Bošnjake, Srbe i Hrvate. Zapamti dobro da su Izetbegović, Dodik i Čović ”ubili” više Bosanaca i Hercegovaca nego bilo ko drugi. Zapamti da su ti isti ”protjerali” više naroda iz BiH nego što ih je pobjeglo od rata. ZAPAMTI prijatelju… da za sve što ti se dešava si SAM KRIV jer si svoj glas dao onima koji će te ubiti prije ili kasnije.
Autor: Ćejko Kahteran
Zecovi, Prijedor