”Sine, spustiti svoje dijete u mezar ili grob je nešto najbolnije i najžalosnije za jednog roditelja jer… to nije ”prirodno”. Normalno je da djeca roditelje sahranjuju, a ne obrnuto, ali… i to je dio ljudske sudbine koja čovjeka prati. I niko, ama baš niko posteđen nije. Sudbina se ne kupuje novcem niti se spriječiti može,”, riječi su moga oca rahmetli nakon smrti moje sestre koja je tek bila ”postala”. Otišla je na ahiret u 29-toj godini života. A kako reče otac moj rahmetli, “Nije red da mlađi umiru, a stariji ostaju”. To je otac govorio iz iskustva, jer nekada davno, u neka druga vremena, rijetko su mladi umirali, a nikada kao danas.
Prije par dana pročitah da je svijet napustio Jasmin Redžić, 23 godine iz Puharske, Prijedor. Samo neki dan kasnije ovaj nas svijet laži i pohlepe napustio je još jedan mladi čovjek, Prijedorčanin, Aleksa Saničanin, 21 godina, iz Prijedora. Gotovo da nema dana a da čovjek ne pročita, čuje ili vidi ono najstrašnije, gašenje mladih života. Ko su ti mladi ljudi, djeca, majke na porođajima koje umiru? Obični ljudi koji su imali tu nesreću da su rođeni, odrasli i živjeli tu gdje su živjeli. U državi bez vlasti, korupcije i pohlepe. Vlast je uništila sve što se unovčiti moglo, a novac ”pohranila” na sigurna mjesta i na ime svoje djece, unučadi. Umiru mladi ljudi od bolesti koje su lako izlječive ako se na vrijeme obrate za medicinsku pomoć, te na vrijeme počne sa lijećenjem. Zašto, zašto onda umiru, a lijeka ima?
Socijalna situacija u gotovo svim ”zemljama” nastalim raspadom Jugoslavije je gotovo nepodnošljiva. U nekim zemljama više, u nekim manje, ali neimaština, nezaposlenost i socijalni mizerluk razlog su što ljudi nemaju ni za ono osnovno liječenje. A osiguranja zdravstvena?
Zdravstvena osiguranja su samo simbolična, jer ne pokrivaju ni najobičniju ljekarsku pomoć u potpunosti. A za neko specijalističku uslugu da i ne govorimo. Nema dana da neko ne traži pomoć za liječenje, za spašavanje mladih života nesretnih ljudi. Nije sramota pitati za pomoć niti je sramota biti ”siromašan” jer oni na vlasti ne daju mogućnosti ni za preživljavanje. Mezarja i groblja se i dalje ”pune” mladim ljudima čiji su se životi ugasili prerano. Majke i očevi plaču, žale i… ništa drugo učiniti ne mogu. Dobri ljudi kojih još uvijek ima, pokušavaju utješiti roditelje. Pokušavaju olakšati bol i nenadoknadivi gubitak svojim prisustvom, toplom riječi, toplim zagrljajem ljudskim. I baš to, te male sitnice i održavaju obična čovjeka u životu. Saznanje da ipak postoji neko ko ih gleda kao ljude, a ne kao robove. To je naša stvarnost, to je BiH i život u njoj. Život koji je tako jeftin. Život o kojem odlučuju i oni na vlasti i njihovi dželati i oni kojima taj mali čovjek zarađuje bogatstvo, a za uzvrat ne dobije ni ono što je zaradio. Neki (ne)ljudi postavili su se ”iznad” Boga dragoga misleći da su vječni i neprolazni.
Onaj na vlasti i onaj što ima, a to nije zaradio na pošten način, ne vide ili ne žele vidjeti šta se oko njih dešava. Spremni su uzeti poslednji komad kruha ispred tuđe djece, unovčiti ga, te novac dati svojoj djeci. Oko tih bezdušnika oblijeću lešinari i hijene koje čekaju da ugrabe mrvicu ”bogatstva” koju onaj na vlasti ispusti. Sljedeći onog na vlasti, lešinari i hijene napadaju one ranjene ljude koji gube snagu, te su lak plijen čak i za lijene hijene i lešinare koji žele krv. Žele imati na račun drugog. Zlo je što su hijene i lešinari u ljudskom obliku ”nadareni” mozgom koji im je dragi Bog podario, ali ga oni ne upotrebljavaju, nego u njega primaju informaciju od onih na vlasti. Spremne su one pohlepne hijene da i sopstvenu vrstu napadnu, unište, kako bi se zadržali u blizini onog na vlasti.
Dobro izmanipulisani, a i jeftine duše, prodali su poštenje, karakter i sve ljudsko za sitne pare. Te su spremni na sve kako bi jadnog čovjeka ubijedili u ”dobrotu” onog na vlasti kao i u darežljivost hijena i lešinara. Svakodnevno se objavljuju lažne informacije, prijetnje, kako bi se taj mali čovjek zastrašio, te zatvorio i oči i uši pred stvarnošću. Oni koji blate i okrivljuju svakog osim ”svojih” spremni su na sve. Tako se koriste vjerom koju blate i omalovažavaju svojim nedjelima ili zlodjelima, a u ime ”vjere”. Toliko je ”vjernika” koji sjede daleko od BiH, žderu sve što do njih dođe, kradu, otimaju, a za sitan novac ”propagiraju” vjeru. Ali ne istinsku vjeru nego onu drugu. Njihova ”vjera” dozvoljava i ubistva i silovanja, i sve moguće jer njihov Bog sjedi negdje u Sarajevu, Banja Luci ili Mostaru i odatle iz svojih dvorova ”ubijaju” i ono poslednje u običnom Bosancu i Hercegovcu. Ubijaju vjeru u čovjeka, budućnost, suživot.
Žalosno je i to da oni koji su plaćeni da ”vjeruju”u Boga, šire vjeru, ljubav i toleranciju prešli na stranu ”Bogova” na vlasti. Mnogi prodaše i vjeru i Boga, te za novac bogomolje pretvoriše u mjesta za širenje mržnje, za širenje lažne vjere i promovisanje lažnih vjernika.
Biti čovjek je postalo opasno, ali i sramotno. Ljudske vrijednosti se u novcu računaju, pa su tako i životi ljudi različitih cijena. Život jednog na vlasti je više vrijedan od hiljade života običnih ljudi. Ali… koliko god sve to crno i beznadežno izgledalo, još uvijek je više ljudi u BiH nego ”velikih” Bošnjaka, Hrvata i Srba koji sebe smatraju ”vrijednijim” od drugih, a čiji životi su zasnovani na svemu onom sto čovjeka čini nečasnim, nepoštenim i zlokobnim.
Ipak postoji pravda, ona poslednja i najvažnija. I oni najbogatiji gmizavci i beskičcmenjaci umiru, jer ih one hijene oko njih, oni lešinari iznad njih, niti sav njihov novac i bogatstvo ne može oteti od smrti. I bogatima se crvi slade u grobu ili mezaru. A da budem iskren, žao mi je tih jadnih crva koji će u potrazi za hranom i preživljavanjem pojesti otrov, onaj smrtonosni od kojeg su sačinjeni oni koji su se na tuđem zlu i bola bogatili, živjeli. Ti (ne)ljudi još za života zatruju sve one sa kojima u kontakt dođu. Zatruju zemlju po kojoj hodaju. Sva sreća što takvi i ne hodaju po majci zemlji nego po asfaltu, mramoru i ostalom pa nam tako majka zemlja zdrava ostaje.
Okreni se oko sebe prijatelju, ahbabu. Otvori oči i gledaj. Otvori uši i slušaj. Upotrijebi Božiji dar, svoj mozak, svoju dušu i sve ono čime te Bog nadario, jer samo tako se možeš odbraniti od otrova zvanog pohlepa i vlast. Pazi se prijatelju, ahbabu. Ako se uspiješ oduprijeti zlu i pohlepi veliko djelo učinit ćeš za svoju djecu i unučad, za mlađe generacije koje tek dolaze. Pogledaj oko sebe prijatelju, ahbabu, pa ćeš se uvjeriti da onaj na vlasti ništa ti dobro napravio nije. Umjesto da grade oni su prodavali. Umjesto da izgrađuju oni ruše. Umjesto tolerancije, uzajamnog razumijevanja i poštovanja različitosti oni nam mržnju nude. Dok cijeli svijet gleda naprijed, mi u BiH živimo od prošlosti i sjećanja. Budućnost koju nam obećavaše prije gotovo tri decenije pretvorila se u pakao koji i dan danas hara na našim prostorima.
Autor: Ćejko Kahteran
Zecovi, Prijedor