Moje Sarajevo…. 1984. godine je bilo centar svijeta, euforija se osjetila do od Vardara do Triglava, ma i šire i duže. Nakon trideset i pet godina, moje Sarajevo je opet centar svijeta. Nakon stalnih nostalgičnih priča za dane Olimpijade i mi, koji nismo imali sreću osjetiti čari i euforiju te 1984. godine, kada je cijela Jugoslavija bila ujedinjena, kada je Sarajevo bilo centar svijeta! Napokon smo dočekali, da Plame of peace opet svijetli našim Sarajevom. Da naš grad bude centar svijeta!
Iako podijeljeno na Sarajevo i Istočno Sarajevo, duh grada je spojen u jednu cjelinu, disao je istim plućima, govorio jednim jezikom i uživao u svojim svjetlima.
Sarajevo, nijedna riječ ne može opisati trenutke koji se dešavaju u njemu.
Stadion Koševo prepuno, mnogi su se morali vratiti, jer je sve bilo popunjeno! Niko nije očekivao?! Kako niste?!
Euforija koja je vladala, sigurnost koja se osjetila u zraku, miris koji je očarao sva čula, te boje koje su se vinule u nebo! Kaže policajac koji je regulirao saobraćaj: „Znaš šta nam još nedostaje?! -Kiša!“ Na semaforu su se svi nasmijali. Da, mi, Bosanci smo ti koji smo uvijek imali smisla za humor! Sreća i smijeh, to je ono što niko ne može uništiti u ovom gradu.
Počelo je, svi su imali tremu. Organizacija je odlična, samo da nam se plamen ne ugasi, dok se Larisa bude vinula do Srca sarajevskog neba. Krenula je plesati po historijskim stepenicama mira i ljubavi, svako je pogledao svoje ruke, refleksivno, jer je svaka postojeća dlačica plesala istim ritmom kao Larisini koraci stepenicama mira i ljubavi.
Srce je udaralo, otkucalo je svaki takt muzike i Plame of peace se proširio!
Nebo, široko i otvoreno, zagrlilo je plamen i obasulo ga bojama slavlja.
Svi su zanijemili, a suze su se spustile da ugriju promrzle obraze!
Eto ga, gori, kao i nekada što je gorio. Ljudi su sretni i vole se, kao i nekada što su se voljeli i sretni bili. Vrijeme je da se o našem gradu priča kao i te neponovljive ’84. kada je pao snijeg i kada se skupio čitav svijet.
Moje Sarajevo, moje Sarajlije, moji Bosanci i Hercegovci! Ne idite protiv sebe, ne možemo mi da ne ostavimo fildžan viška, jer naiđu, a to ovdje svako zna.
Piše: Sabina Kapetanović