Bila jednom jedna zemlja u kojoj su živjeli ljudi. Ne oni što izgledaju kao ljudska bića nego ljudi koji su se tako i ponašali. Zemlja je nastala tako što su njeni zbratimljeni narodi savladali najveće čudovište u istoriji ljudskog roda.
Čudovište je bilo sivo i crno. U obliku kukastog križa/krsta zvalo se fašizam. Nakon pobjede nad čudovištem stanovnici ove male i lijepe zemlje su odlučili da žive sami za sebe kako oni žele. Dok su se druge zemlje okupljale u dvije grupe, ova mala zemlja je odlučila da bude nesvrstana. Kako je je tako mala zemlja mogla opstati? U zemlji su živjeli pošteni, normalni ljudi koji se nisu plašili rada niti su čekali da im neko nešto uradi. Zasukali su rukave i počeli graditi svoju zemlju. Ljudi su se između sebe zvali drugovi, tako je bilo najjednostavnije, a i svi su bili isti. Simbol zemlje je bila zvijezda. Zvijezda koja je stajala iznad naroda i danonoćno osvjetljavala put kojim je narod išao.
Zemljom su vladali isti ti ljudi koji su je gradili. Zaštitnik zemlje je bio anđeo u ljudskom obliku. Miran, ćutljiv, ali pametan i odmjeren. Nije imao krila, ali je uvijek stizao da obiđe svoj narod. Nije mogao dugo ni da ide, jer je ozlijeđen u borbi protiv čudovista kojeg je zajedno sa svim normalnim ljudima svijeta uspješno savladao. Iako je bio anđeo, znao je i zube pokazati. Pogotovu onima sto su htjeli njegov narod da zavade. Dok se zemlja izgrađivala i rasla, raslo je i novo čudovište.
Troglava aždaja/aždaha. Imala je jedno tijelo, a tri glave. Jedna glava je bila zelena, druga crna, a treća kao šahovska tabla. To strašno čudovište se zvalo nacionalizam. Veoma rano je anđeo čuvar otkrio postanak čudovišta. Da čudovište ne bi plasilo i zavađalo narod, anđeo je poslao čudovište na odmor u tople krajeve. Zemlja se izgradila. Ljudi su bili srećni. Svako je imao posao i mogao živjeti od svoje zarade. Ljudi su se odnosili sa poštovanjem jedni prema drugima. Zajedno se radilo, veselilo ali i žalilo. Uvijek su ljudi imali na koga da računaju. A onda se anđeo razbolio i umro. Kao što je red u pravoj domaćinskoj kući, tako je bilo i u toj lijepoj zemlji.
Šestorica braće su zajednički trebali voditi i štititi svoju zemlju. Nisu je uspjeli sačuvati. Čudoviste koje je raslo uz pomoć mnogih zemalja svijeta, koji nisu voljeli ovu malu zemlju, pomagali su čudovište. Kad je čudovište ojačalo, sklonilo je zvijezdu koja je narodu osvjetljavala put. Nastao je mrak. Iako je čudovište imalo jedno tijelo, a tri glave, počele su glave između sebe da se svađaju kome tijelo pripada. U tu svoju mržnju uveli su i narod. Ljudi nisu vidjeli niti znali šta radi. U tom mraku je brat na brata oružje potegao. Brat brata ubijao. Nakom 4 godine bratoubilačke borbe, izginule su 100-tine hiljada nedužnih ljudi, žena, djece. Uz pomoć svojih “prijatelja” iz drugih zemalja čudovište se podijelilo. Svaka glava je htjela vlast. Zato su i zemlju uništili, pokrali i ono što je ostalo podijelili. Iako je čudovište podijeljeno, još uvijek se pomažu, jer su iz istog tijela.
Ali sada se pomažu tako sto plaše svoje narode sa onim “drugim”. Zemlja po kojoj je nakada raslo cvijeće, hrana i ostalo, zatrovana je od silne krvi kojom su je nedužni stanovnici natopili. Iz te zemlje raste mržnja. Ponegdje, ali vrlo rijetko, pojavi se po koja iskrica svjetlosti, ali te se iskrice odmah gase od strane čudovišta i njegovih slugu.
PS . Svako podudaranje sa nekom zemljom ili ljudima u njoj je slučajno. Svako neka u ovome nađe svoju zemlju. Neka je nazove kako hoće, ali je zemlja bila i ostala zemlja ljudi. Nikad nije bila niti će biti zemlja mržnje. Ovo je trenutačna situacija. I ranije je zemlja porobljavana, spaljivana, ali se uvijek dizala iz pepela. Tako će biti i ovog puta. Možda ja neću dočekati, ali neko hoće.
Pozdrav i selam svim LJUDIMA ma gdje bili.
Autor: Ćejko Kahteran
Zecovi, Prijedor