“Ženu treba uzeti za ono što jeste, i ne pokušavati da je izgrađujemo bolje nego što je Bog napravio; a ako se žena uzme za onakvu kakva je odista, onda može još doneti muškarcu neizmerno puno radosti.” – Jovan Dučić
Žena kao žena, krajem XIX vijeka i danas, ostala je ista. Njena uloga u porodici, kao majke, sestre, kćerke, nije se mnogo promijenila. Ona je i dalje ta na kojoj je većina obaveza da odradi u kući, na poslu, oko djece. Ona čisti, pegla, kuva, brine o djeci, mužu… Možda se samo promijenio odnos muškaraca prema njima, možda su samo oni postali malo mekši, malo manje patrijarhalni, ali i dalje je ona najjači „stub“ kuće i porodice.
Prve borbe žena za ekonomska, socijalna i politička prava i ravnopravnost sa muškarcima započinju u drugoj polovini XIX vijeka i traju do danas. Prvi Dan žena se slavio 28. 2. 1909. u SAD-u temeljem deklaracije koju je donijela Socijalistička partija Amerike. Borbe se dalje nastavljaju u Njemačkoj, Rusiji i u mnogim drugim državama. Klara Cetkin predstavlja ikonu borbe za ženska prava,na čiji prijedlog je ustanovljen “Međunarodni dan žena”, 1910. godine u Kopenhagenu kada je održana prva međunarodna ženska konferencija, Ujedinjene nacije su 1975. godinu proglasile za Međunarodnu godinu žena i od tada službeno počinju obilježavati Međunarodni dan žena. One su do danas mnogo toga postigle, dobile su kraće radno vrijeme, iste plate kao muškarci, porodiljsko odsustvo, prava glasa i mnoga druga.
Da li su žene danas postigle ono što su željele i da li su dobile dovoljan obim prava?
Dovoljan obim prava, DA, ali ne i primjenu istih u konkretnim životnim situacijama. Sada nam je potrebno malo više borbe na “terenu”. Prema tome, drage dame, imamo osnov za sve što želimo, samo malo više volje za suprotstavljanje. Treba da se suočimo sa nasiljem i prevencijom istog nad ženama, borbom na tržištu rada, kao i političkim ulogama žena.
Ako ćemo reći nešto o biračkom pravu, žene imaju sva prava, ali zašto su i dalje u našim skupštinama one manjina. Ako pogledamo Narodnu skupštinu i njen sastav, kao i Parlamentarnu skupštinu, situacija je skoro identična. Pitamo se zašto i šta je pozadina toga? Odgovor bi bio najprije njena uloga u porodici o kojoj sam govorila na početku teksta koja joj je ne dozvoljava da se toliko posveti političkim aktivnostima.
Ako posmatramo položaj žene kao supruge sveštenika u pravoslavnoj crkvi danas i nekad, situacija se značajno promijenila. Reći da se obrazovana djevojka zabavlja sa budućim sveštenikom mnogi bi odreagovali na taj način što bi pitali: “Pa zar nećeš moći da radiš u struci?” Danas je zabrana rada suprugama sveštenika od strane episkopa u mnogim eparhijama samo prošlost. Ako pogledamo eparhije Srpske pravoslavne crkve na zapadu, tamo je to odavno prošlost. Iako Ustav kao najviši pravni akt garantuje svakom čovjeku pravo na rad, iako zabranjuje diskriminaciju po bilo kome osnovu, iako je Bosna i Hercegovina potpisnica Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ipak i danas imamo situaciju da je nekim ženama zabranjen rad. Crkveni kanoni govore da “Koji je uzeo udovicu, ili raspuštenicu, ili bludnicu, ili ropkinju ili glumicu, ne može biti episkop ili prezviter ili đakon, ili uopšte u katalogu”. Kao što pravnici kažu sve što zakonom nije zabranjeno, dozvoljeno je. Nije mi jasno odakle episkopi crpe ovlašćenje za takve zabrane. Neki bi rekli da je to iz praktičnih razloga, npr. sveštenici imaju dobre plate, s obzirom da u našoj Republici imamo ogroman broj nezaposlenih, nije potrebno da žene rade. Pa sad, to je donekle i opravdan razlog, ako crvena pravila kažu “Ko oltaru služu, od oltara treba i može da živi”. Neću da ulazim u njihove unutrašnje odnose, samo želim poručiti da kada sljedeći put kada budu odlučivali o sudbini jedne mlade žene, obrazovane, uzmite u obzir sva pravila koja morate, kanonsko pravo, svjetovno pravo, ali ne zaboravite njihove roditelje koji su mnogo ulagali u njihovo obrazovanje, koji su se odricali mnogo toga u životu za radi bolje budućnosti njihovih kćerki, a sve u cilju njihove solidne zarade i samostalnosti. Jer imati svoja primanja, na kraju krajeva, tim istim roditeljima pomoći u starosti, ne može ni čiji novčanik da zamijeni.
Na kraju krajeva, danas u 2019-oj mnogo toga bolje funkcioniše, ženama su priznata osnovna prava, u svemu su ravnopravne sa muškarcima, ali sve ono što su one postigle, sva pravila, svi normativni okviri, nisu toliko važni kao odnos njihovih muškaraca prema njima. Shvatite žene kao svoje suborce kroz život, sa kojima ćete moći da podijelite svaku sreću i nesreću. Budite dovoljno svjesni njihove uloge u vašem životu, te im pomozite u kućnim poslovima, pružite podršku kad god uspijete, obradujte sitnicama, ne zaboravite rođendane vaših majki, baki, sestara, supruga. Svaki dan dajte maksimum sebe, a one će to sigurno znati na najbolji način da uzvrate. A 8. marta budite posebno nježni, brižni, iznenadite ih i pokažite koliko vam znače.
Kao što Njegoš u “Gorskom vijencu” kaže:
“Ti nijesi slijep, Igumane,
kad si tako mudar i pametan.
Budale su s očima slijepe,
koje vide, a zaludu vide;
trebaju im za proste potrebe,
ka ostaloj isto životini.”
Nemojte biti slijepi da ne vidite njihove uloge u vašim životima.
Piše: Natalija Bilbija, dipl. pravnica iz Gradiške