Ovim esejom želim dati svoje viđenje života naspram suživota u Bosni i Hercegovini i obratno. Primjer koji ću navesti, primjer Trga heroja 16, može poslužiti kao model odnosa jednih prema drugima, odnos nas živih bića naspram nepokretne imovine u zajedničkom vlasništvu, odnos nas kao (ne)odgovornih građana/ki prema mjesnoj zajednici, lokalnom nivou pa sve do najvišeg nivoa u državi. Svaki od ovih odnosa može biti protkan životom ili suživotom, a izbor je na nama. Od mikro do makro nivoa sve zavisi od nas i snaga je u nama, samo je pitanje da li vrijedi izaći iz zone komfora. Neki/e od nas su jasno rekli da vrijedi.
Kompletan esej pročitajte klikom na:
Kada bismo se više bavili pitanjima koja se direktno tiču svih nas, kao malih običnih smrtnika, umjesto pitanjima koji nam veliki i neobični smrtnici nameću, a koja nas se baš previše i ne tiču, tada bismo živjeli život, a ne suživot. Trg heroja 16 je dugi niz godina živio suživot. Prolazili smo jedni pored drugih s kurtoaznim pozdravom, a nekad i bez pozdrava jer smo u zajedničko mjesto za življenje, višespratnicu od 20 spratova, morali zajedno ući, stati pred lift ili se popeti pješice i dijeliti nekoliko kvadrata kabine dok ne dođemo do vrata koja otključavamo vlastitim ključem. Sve prije tih vrata bila je nužda, ne izbor, i sve što se dešava prije tih vrata nije nas zanimalo. Opomena zvana lift za Trg heroja 16 je bila prekretnica izlaska iz suživota u život.
Piše: Maja Gasal-Vražalica za Žensku mrežu BiH