Ima onih ljudi koji se izgube kada najviše trebaju, a ti ih neumorno tražiš.
U porukama, pauzama, godišnjim odmorima, instagram storijima, zagrljajima, slučajnim prolaznicima, jutrima i umornim trenucima da im kažeš laku noć.
A, oni.
Davno otišli bez ikakvog pozdrava.
Ima onih ljudi koji tek kad odu od tebe, ti dođeš sebi.
Krajem ljeta, najavio ti je svoj dolazak, a ti tako naivno i iskreno poput djeteta, ostavila previše prostora za njega. Da ti zauzme već ionako tijesan srčani prostor. Ugurala ga u međuprostor svojih ruku dok razdvajaš lijevu i desnu stranu. Mnogi bi rekli u zagrljaj, ali kod tebe je to nešto drugo.
Jer, zagrljaj je nešto što prigrliš sebi.
Na srce i na pluća.
I poput najvećeg IT stručnjaka naštimaš da tvoje i njegovo srce budu postavljeni jedno kraj drugog, kao u vremena kada su se mobiteli povezivali preko infracrvenog pa se trebalo dugo uštimati.
E, baš tako.
A međuprostor ruku, dok razdvajaš lijevu i desnu stranu je prostor u koji se najčešće netko nenajavljeno useli.
I tu ostavi sav svoj (ne)mir.
Da tebe razdvoji od tebe i u tebi sve skupi ono što drugi razdvajaju od lijeve i desne ti strane.
Krajem jeseni, najavila si mu svoj odlazak. Pospremila svoj srčani prostor, naučila da lijeva i desna strana pripadaju jedino tim stranama, nikako zajedno i prihvatila si da nisi nikakav IT stručnjak. Jebi ga.
Prihvatila si i da se infracrveno više ne koristi i da za mnoge stvari osim što treba imati konekciju, treba imati i memoriju.
Za poruke i pauze.
Svoje i njegove godišnje odmore, instagram storije, zagrljaje, slučajne prolaznike, jutra i umorne noći u kojima ćeš imati kome reći laku noć.
Za ljude kojima ćeš imati nešto reći.
Kojima ćeš doći i otići s pozdravom.
Jer, jebi ga.
Ljudski je.
I ne moraš biti nikakav IT stručnjak da to povežeš ni infracrvenim, a bome ni wi fi konekcijom.
Preuzeto sa bloga Piso J