Postoji jedna mala zemlja, Bosna i Hercegovina. Kroz nju je projahalo mnogo naroda i vijekova i čini se svaki je ostavio ono najgore od sebe.
Zašto nisam voljela istoriju, odnosno veliki dio nje?
Prvo što sam slušajući između redova naučila, sjedeći u onim trošnim stolicama nezainteresovano naslonjena rukama na sto, je to da onaj što reče da je istorija učiteljica života – proda svima jednu veliku laž.
Istorija je jedna prašnjava vreća kostiju cijelog svijeta.
Sve najgore ljudsko čuva istorija, u koricama, u zabačenim uglovima starih skladišta muzeja. Koliko je toga od nas sakriveno, koliko je istinitih stvari zapravo zakopano negdje i ćuti. Nikad ih nećemo saznati jer mrtva usta ne govore.
Bosno moja, Hercegovino, da sam super junakinja, spasila bih te od prošlosti, al’ ne mogu jer nažalost – nisam. Bolujemo istu patnju istu bol, suosjećam s tobom. Obje smo mali nezaštićeni i nemoćni ptići na nebu velikih grabljivica.
Optimistično čuvam negdje u mom malom srcu nadu, da će ovdje biti bolje jednog dana, jer želim to, a strah me da te pitam da mi obećaš. Da ćemo skupa ti i ja živjeti sadašnjost i radovati se budućnosti kakvu zaslužujemo zbog golgota koje si prošla.
Narodi tvoji jesu isti, vjere tvoje jesu iste i niko mi ne može reći da nije tako. Svi smo od reda licemjeri, vjere licemjerstvo. Oprosti nam jer te ne znamo čuvati i ne znamo voljeti.
Izdaće te oni koji se u tebe najviše kunu.
Boli i to što više nisi dama; nemaš manira, kulture i umjetnosti u svom repertoaru. Pretvoriše te u kurvu, pred našim očima, dok smo bili zavedeni mržnjom, a što se mrzimo decenijama nam objašnjavaju ovi sa drugih strana i meridijana.
Ne znaju svi oni kako je biti rođen na tlu stvaranja svijeta i civilizacija, ne znaju šta znači imati korijen, početak i nastajanje.
Ne znaju… šta je biti dio prašnjave vreće kostiju cijeloga svijeta.
Ne znaju kako je to biti proglašen krivim, a ne biti kriv.
Piše: Slavica Karamanović