U vrtlogu raznih problema ove, po meni prelijepe zemlje, nameće se jedan prioritetan. Egzistencija mladih. Pišem ovo iz ugla jedne petnaestogodišnjakinje, koja svoju budućnost treba da gradi u ovoj državi. Omladina odustaje od fakulteta, znajući da im uloženi trud neće pomoći da nađu posao. Žalosno je kako sve više mladih odlazi iz Bosne, kako naš narod voli reći ”trbuhom za kruhom”. Problem je što naša država ne poklanja nikakav značaj nama mladima. Ne poštuje nas i ne razumije naše potrebe. Završi fakultet, dobij diplomu, pa izvoli – na biro. Želiš naći posao? Zna se, glavni adut koji ti treba je štela (čast izuzecima). Da ne govorim o tome ako želiš upisati nešto od umjetnosti… Muzička akademija, Akademija scenskih umjetnosti, Plesna akademija, jok! Brate, nisi normalan. Nema od tog’ hljeba. Ovo povlači i temu umjetnosti. Umjetnost se dovela u zadnji plan i srozala na najniži nivo, a to je, po meni, jedan od najplemenitijih poziva. Pozorišta su sve praznija, ali to je zasebna tema i zaslužuje u potpunosti posvećen post. Zanemarivanje mladih treba da predstavlja ozbiljan problem. Treba malo i o tome da se razgovara. Pustite nas da se izjasnimo. Možda i mi imamo neke želje…
Da li se ikad neko zapita zašto ostale države prihvataju naše studente? Koje uslove imaju studenti i školarci u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj? Oni se dižu na nivo najveće nade te zemlje. I trebaju, jer su oni, zaista, budućnost te zemlje. I mi smo budućnost, ali kakva? Zašto nam ne daju priliku da se pokažemo? Zar ih ne brine budućnost ove države kad’ skoro svaki prosječni stanovnik ima želju da ode iz nje? Ako i dobiješ posao, radiš za male pare. Nažalost, većina omladine ne radi u svojoj struci, za koju se školovala, nego radi neki sitan posao čisto za preživljavanje. Ne pljujem ja moju Bosnu, samo je molim da nas primjeti. Da shvati da smo mi mladi njena budućnost. Da shvate da sami uništavaju svoju budućnost. Ja ne želim otići. Želim ostati ovdje! Želim ovdje završiti fakultet i želim ovdje naći posao! Mladi ne žele ići, država ih tjera svojim postupcima. Ne ostavlja im nikakvog izbora. U našoj državi sve se svelo na prepucavanja političara i na traženje štela. Štela za upis, štela za ispit, štela za posao, štela, štela, štela… Ko’ što kaže Marčelo ”…kako do posla ako u radu je spas? Ima neka tajna veza, al’ ne za sve nas”. Eto dragi vršnjaci, draga omladino, dragi svi. Opet smo mi budućnost ove napaćene državice. Evo, pozivam vas ja, koja sam, još uvijek samo dijete, ostanimo ovdje! Borimo se za svoju egzistenciju. Borimo se za svoju budućnost!
Goti, hvala za temu. Puno si pomogla!