Brezanski radioamateri Miro Grabovac, Filip Stjepan i August Maričević/ Privatni album
Dok su bosanski radioamateri iznalazili razne načine da održe kontakte, Nebojša je u Švedskoj postao prava zvijezda
Piše: Harun Dinarević za Oslobođenje
Nebojša Milivojević je 1965. godine odselio iz Jugoslavije u Švedsku. Tamo je naporno radio i uspio obezbijediti udoban život, no 1992. godine, s početkom rata u BiH, postaje direktno uključen u njega. Kao radioamater za vrijeme rata, uspijeva povezati hiljade bosanskih izbjeglica sa bližnjima u BiH, što će nepovratno promijeniti njegov život. Svakodnevno slušajući priče iz razorene Bosne, vođen altruizmom i znatiželjom, 1994. godine putuje u opkoljeno Sarajevo. Danas ima 80 godina i živi u Malmöu.
Kako su se izbjeglice iz BiH raštrkale širom Europe, ubrzo se razvila mreža radioamatera koji su ih spajali sa bližnjima.
“Šefko iz Graza, Marijan iz Hamburga, Enver iz Berlina, Adem iz Sjeverne Irske, dvojica iz Nizozemske, i naravno Nebojša iz Malmöa”, prisjeća se Zijad Ismić nekih od njih.
On je sa majkom prebjegao u Tarčin sredinom 1993. godine iz Trnova. Ubrzo dolazi u Centar za obavještavanje, gdje je bila i stanica.
“Zahvaljujući tome što sam sa sobom ponio radioamatersku licencu, mogao sam početi raditi u Centru”, navodi Ismić, dodavši da su uprkos gadnim okolnostima radili po svim kodeksima. Osim jednog.
“Puštali smo otvorene veze bez ograničenja. Često sam imao primjedbi zbog toga iz Saveza radioamatera, kazali su mi da to nije po kodeksu. Tada sam im kazao: Nije ni ubijanje po kodeksu, pa se ljudi ubijaju”.
Uspostavili 50.000 veza
U sklopu Centra je bio i pres-centar, kao i neke humanitarne organizacije poput Crvenog križa. Imali su “skedove”, dogovorene veze, sa brojnim radioamaterima iz Europe. Veze s pojedinim kolegama su obavljali jednom sedmično, po potrebi i češće. Raspored je bio na oglasnoj ploči, a s Nebojšom su stupali u kontakt subotom.
“Moj pokojni učitelj Pavle Pušara je često znao reći da ljudi nemaju pojma šta stanica predstavlja svijetu. Tek u ratu sam shvatio šta nam je on govorio”, objašnjava Ismić kako je shvatio vlastitu ulogu u ratu.
“Ljudi su s nevjericom gledali na ono što mi radimo, nisu vjerovali da možemo uspjeti”, kaže on.
A uspjeli su uspostaviti 50.000 veza! Miro Grabovac, inženjer hemije iz Breze, također je redovno bio u kontaktu s Nebojšom. Kasnije će se Nebojša nekoliko puta vraćati u Brezu, ali i Visoko, Tuzlu, Kakanj, Zenicu, Sarajevo… Miro mi priča o teškim okolnostima u kojima je radila stanica u Brezi.
“Pored mene je bio Mirsad Dedić i njegova kćerka, ali sam za vrijeme rata pravio obuke za nove radioamatere. Na pušku dignu omladinu, mlađe muškarce, a ja sam morao imati ‘radnu snagu’, nisam mogao raditi 24 sata. Oni su se u hodu učili kako će raditi.”
Procjenjuje da su uspostavili 80.000 veza.
“Jednom sam radio 36 sati bez prestanka, kada sam došao kući, samo sam se srušio na krevet. Znali su nam pravit probleme iz SDA, dođu i odnesu aparate. Kasnije nam je Alija Kožljak donio stanicu i držao nas u zaštiti”, sjeća se on.
U brezansku stanicu su dolazili i ljudi iz drugih gradova, jer su pojedini radioamateri naplaćivali usluge. Za svoj rad su 1993. godine dobili nagradu od Internacionalne lige humanista. Dok su bosanski radioamateri iznalazili razne načine da održe kontakte, Nebojša je u Švedskoj postao prava zvijezda izbjegličkog neba.
“Bio sam u Stockholmu nekim poslom i jedna Lejla me pozvala da me odvede u prihvatilište, gde su bile izbeglice koje još nisu dobile stanove. Mnoge od njih sam povezivao. Rekoh dobro, napravićemo jednu turu. Kad sam se ja pojavio, kao da sam neki bog.”
Bog Hermes, dodao bih.
“Skupili su se oko mene. Jedan se trudi da ispriča kako sam ga povezao, drugi mu već upada u reč. Kaže jedan moler: ‘Čekajte malo, da objasnim čovjeku. ‘Ja sam’, kaže, ‘tražio od vas da me povežete’, čini mi se s Tuzlom da je rekao. Oni su to obavljali preko telefonskih govornica, gde se ubacuje kruna po kruna. Kaže: ‘Imao sam u džepu dosta kruna i tom prilikom kad ste vi mene s mojim babom povezali i taman kad sam čuo glas mog babe, automat je želio prekinuti vezu – pokušavam da ubodem rupu na automatu, nikako ne mogu da potrefim’. Tu je uskočio jedan koji mu je pomogao. On mi ga pokazuje i govori: ‘Evo, ovaj mi je pomogao da se ne prekine veza’. A čovek je grmalj, iz Goražda je bio. Kaže: ‘Toliko sam bio nervozan da nisam rupu mogao da potrefim, da ubacim krunu’. Sad vi shvatite koliko je to njemu značilo”, priča Nebojša kojeg u to vrijeme snalaze privatni problemi. Majka mu je još uvijek bila živa, ali zbog starosti i teških društvenih okolnosti u Beogradu, više nije mogla da se brine za sebe. Starica je imala 80 godina kada ju je doveo u Švedsku.
Suprugina ljubomora
“Moja majka je rođena u Bosni još 1914. godine u selu Vrbica, negde na pola puta između Livna i Grahova. Pošto je u Beogradu živela od 1945. godine, uvek je govorila za sebe da je Bosanka. Uvek je zadržala svoj akcenat iz Bosne, iako je živela 99 godina i pet meseci. Umrla je 2014, ali nije sačekala oktobar, nego je umrla u maju. Tako ti je to bilo sa mojom majkom Bosankom”, jetko priča Nebojša i napominje da je povremeno pravio pauze u radu kad je išao u Beograd do majke.
Kako je vrijeme prolazilo, on se zbližio s nekima koje je povezivao. S Almom Pendek, čijeg će brata upoznati 1994. godine u Sarajevu, postao je blizak prijatelj. Suprugina ljubomora je bivala sve izraženija i baš u vrijeme kada je trebao za Sarajevo, ona je zatražila razvod.
Sutra: Let u srušeni svijet
Imaš li zanimljivu iseljeničku priču? Napiši je za Oslobođenje i Moja BiH, i pošalji na: info@mojabih.ba