Krišom su se provukli do aerodroma koji je bio pod kontrolom plavih šljemova. Zvonimir je zovnuo jednog vojnika i ponudio mu bocu pića i nešto novca koji je uštedio/Oslobođenje
U ovom nastavku feljtona donosimo vam dvije priče. Prva je o sudbini Zahide Pobrić koja je poginula u Švedskoj nakon što ju je njena kćerka poslije silnih muka izvukla iz BiH. Druga je Zvonimiru Glavašu i njegovom čudnovatom bijegu iz Sarajeva
Piše: Harun Dinarević za Oslobođenje
Nebojša Milivojević je 1965. godine odselio iz Jugoslavije u Švedsku. Tamo je naporno radio i uspio obezbijediti udoban život, no 1992. godine, s početkom rata u BiH, postaje direktno uključen u njega. Kao radioamater za vrijeme rata uspijeva povezati hiljade bosanskih izbjeglica sa bližnjima u BiH, što će nepovratno promijeniti njegov život. Svakodnevno slušajući priče iz razorene Bosne, vođen altruizmom i znatiželjom, 1994. godine putuje u opkoljeno Sarajevo. Danas ima 80 godina i živi u Malmöu.
Najpotresnija priča koju sam čuo od Nebojše, a koju mi je potvrdila direktna učesnica događaja, iza sebe ostavlja gorak ukus apsurda. Raza Mehinović iz Zavidovića 1993. već 13 godina živi u Švedskoj. Njena majka Zahida Pobrić u to vrijeme živi u jednom selu 12 kilometara od Zavidovića, blizu linije razgraničenja dvije vojske. Ta linija će se kasnije pomjerati, no tada je selo bilo pod kontrolom snaga Vojske Republike Srpske. Raza je odranije poznavala Nebojšu, povremeno je noćivao kod nje kad je poslom dolazio u Stockholm. Preko njega je uspjela ostati u kontaktu s majkom. Sve vrijeme je tražila načine da ženu izvuče iz BiH i dovede sebi.
Pogibija u Švedskoj
Krajem 1993. godine Armija BiH pokušava zauzeti teritoriju, a Zahida sjeda u autobus koji komšija vozi do Doboja. Prije toga, Raza je sa dvije bivše komšinice iz Zenice, milicionerkama Vesnom i Borkom koje su tada bile u Banjaluci, uspjela dogovoriti da stanu u zaštitu njene majke ako bude potrebno. Zahida je u Doboju završila u Crvenom križu, misleći da nikada neće izaći. Putovala je inkognito, nije govorila svoje ime.
“Ona je sa sobom imala pasoš, da joj je neko tražio, mogla je imati problema”, ističe Raza.
No, u Doboju joj je ponovo pomogao komšija iz Zavidovića da upadne za autobus za Banjaluku. Raza je 3. januara 1994. stigla u Zagreb, odakle je otišla za Novsku, gdje je trebala sačekati majku. Nakon silnih peripetija, žena je konačno stigla u Hrvatsku. Po dolasku u Švedsku, trebalo je prijaviti njen boravak. Dok su putovale do biroa, u njihov automobil zabije se drugo vozilo, upravo u stranu na kojoj je sjedila majka. Na mjestu ostaje mrtva, prisjeća se Raza kroz plač. I ona sama je bila povrijeđena – deset dana je provela na intenzivnoj njezi.
“To je bio veliki uspjeh za mene, a onda sam potonula na nulu”, kaže mi žena koja je i sama pomogla brojnim izbjeglicama da se snađu u Švedskoj.
Iz Bosne je uspjela izvući i brata, dok joj je sestra ostala u Tešnju, jer nije bilo mogućnosti da napusti grad. Za Nebojšu kaže da je pravednik među ljudima i da mu je zahvalna do kraja života. Ona je za 40 godina života u Stockholmu uspjela izgraditi zavidnu karijeru. Isprva je radila kao tehnolog-konstruktor, a za to vrijeme firma joj je plaćala studije. Razvila se u stručnjakinju u oblasti mljekarske tehnologije. Konstruisala je aparate za mužu krava, a vlasnica je i nekoliko patenata u ovoj oblasti.
Prenijet ću vam joj jednu priču o bijegu. Gordana Dutina-Glavaš, po obrazovanju profesorica matematike, prije rata zaposlena kao vaspitačica, na samom početku rata uspijeva posljednjim avionom napustiti grad. Prije toga, kćerka joj je također otišla u Švedsku. Međutim, njen muž Zvonirmir Glavaš, tada zaposlen kao inženjer na aerodromu, ostaje u gradu nadajući se da rat neće potrajati. Preko sarajevskih radioamatera i Nebojše održava veze sa suprugom i kćerkom.
Kako je i sam imao problema u Sarajevu zbog “pogrešnog” imena, slomljen strahom i beznađem, početkom 1993. godine odlučuje se na bijeg. Jedne noći je sa izvjesnim Mustafom, prethodno pripremivši jedinu bocu skupog pića koja mu je ostala, odlučio da okuša sreću. Krišom su se provukli do aerodroma koji je bio pod kontrolom plavih šljemova. Zvonimir je zovnuo jednog vojnika i ponudio mu bocu pića i nešto novca koji je uštedio.
Imao je sreće jer se vojnik polakomio na mito. Smjesta je pozvao kolegu “mirotvorca” s druge strane linije. Ovaj je došao po njih dvojicu i u zoru su se našli u jednom selu podno Igmana. Stanovnici su ih prihvatili, napojili i nahranili, a dalje su kamionom prešli preko Igmana. Stigli su do Jablanice, odakle je vozio autobus za Split. U najvećem gradu Dalmacije odsjedaju kod Zvonimirove sestrične. Ubrzo Mustafi uspijevaju udesiti besplatan prevoz do Austrije, gdje je imao rođaka. Zvonimir je krenuo za Zagreb kod druge sestrične. Supruga mu kupuje avionsku kartu za Stockholm. 23. marta 1993. godine konačno je sletio na švedsko tlo.
“Kada je avion slijetao, vidjevši svjetla ispod, mislio je da ide u raj”, kaže Gordana, prizivajući sjećanja svog rastrojenog supruga.
Stigli su kući, a on je sjeo na krevet i počeo izbezumljeno ponavljati: “Välkommen till Sverige”, sjeća se osamdesetogodišnja žena kao da je bilo jučer.
Osijedio preko noći
Jadni čovjek nije mogao povjerovati da je pobjegao od rata. Kao ljekovitu mantru ponavljao je rečenicu koju je čuo od službenika na aerodromu. Kada se oporavio od šoka, uzbuđeno je počeo vikati da sa sobom ima hiljadu maraka.
“Tada tih hiljadu maraka nama nije značilo skoro ništa, ali on je gladan putovao samo da ih ne razbije”, priča mi ona i dodaje: “Imao je tamnu kosu, a došao je potpuno sijed.”
Zvonimir je preminuo prije dvije godine. Sve stvari koje je tada ponio iza Sarajeva ona i danas čuva u njegovom koferu.
Sutra: Fantastična kombinacija s fićom
Imaš li zanimljivu iseljeničku priču? Napiši je za Oslobođenje i Moja BiH, i pošalji na: info@mojabih.ba