Spomen-ploča radioamaterima u Tarčinu
U posljednjem nastavku feljtona čitajte o domišljatom Amiru s Vratnika koji je koristio radio veze kada to niko u Sarajevu nije mogao
Piše: Harun Dinarević za Oslobođenje
Nebojša Milivojević je 1965. godine odselio iz Jugoslavije u Švedsku. Tamo je naporno radio i uspio obezbijediti udoban život, no 1992. godine, s početkom rata u BiH, postaje direktno uključen u njega. Kao radioamater za vrijeme rata uspijeva povezati hiljade bosanskih izbjeglica sa bližnjima u BiH, što će nepovratno promijeniti njegov život. Svakodnevno slušajući priče iz razorene Bosne, vođen altruizmom i znatiželjom, 1994. godine putuje u opkoljeno Sarajevo. Danas ima 80 godina i živi u Malmöu.
Goražde je sredinom rata bilo u potpunom okruženju. Tuklo je sa svih strana, ali grupa radioamatera je i dalje radila. Nebojša se posebno sjeća Šućre koji danas živi u Sarajevu. Pored njega, najčešće je radio s još jednim Goraždaninom, danas stanovnikom Švedske. Nažalost, njemu je zaboravio ime. Jednom prilikom Nebojšu je nazvao novinar Kvällspostena (Večernje novine, op. a) s namjerom da se raspita za neke ljude iz Goražda.
Tužne vijesti
“Avionom je došao iz Stockholma do mene da me pita mogu li dobiti Goražde, kaže niko iz Nemačke ne može da dobije. Rekao sam mu da ne mogu da garantujem, ali da dođe ovdje da probamo. I stvarno, ja sam zvao i dobio Šućru. Kaže: ‘Mi smo pod takvom paljbom da je nemoguće da ti dajem ikakve podatke i da nekog zovem’. Kažem mu da nismo to ni mislili. Onda je ovaj novinar pitao ima li podatke za neke koji su poginuli. Kaže: ‘Imam samo podatke od onih koji su dovezeni u bolnicu’. On je radio iz bolnice. Međutim, ja sam imao troje koji su mene često zvali iz Goražda. Oni su bili udaljeni šezdeset kilometara od Eslöva, u Helsinborgu. Onda sam dao imena tih ljudi koje sam spajao. On pogleda, kaže nisu na spisku, ali ne može garantovati jer granate neprestano padaju po Goraždu. Novinar je sve to snimio na diktafon i onda me pitao da pođem s njim i da tumačim tim ljudima. Tada je već bilo možda 11 sati uvečer.
Onda smo u Helsinborgu našli ljude da oni lično čuju snimak tog Šućre. Najteže je bilo prenijeti nekom da mu je bližnji poginuo”, govori on, sjetivši se kako mu je jedan radioamater iz BiH savjetovao na koji način će takve vijesti saopštiti. “Rekao mi je da ne govorim odmah da su poginuli, nego da ih polako pripremim za takve vesti”.
Česte nestašice električne energije otežavale su rad radioamatera. Ljudi su se snalazili na različite načine, neki su koristili akumulatore ili agregate. Nebojša pamti kako je slučajno stupio u kontakt s radioamaterom, njemu do tada nepoznatim. Neko vrijeme je pokušavao dobiti Sarajevo, ali niko se nije javljao – znao je da nema struje. “Na Vratniku je živio jedan radioamater, Amir se zvao. Kaže, čuo da ja povezujem. Pitam ga kako se javio kad nema struje. Kaže on: ‘Ja sam to malo napravio drukčije’. ‘Na akumulator?’, pitao sam ga. ‘Neee’, kaže. ‘Ja imam fiću, a fićo ide na plin. Podigao sam zadnje točkove i skinuo jedan. Onda sam stavio doboš od mašine za veš.
Tako je napravio generator za struju. To nije nikakav izum, ali je ideja važna. Fantastična kombinacija. Onda je on uspostavio neke veze, ali je vrlo brzo otišao u Njemačku, a kasnije i za Ameriku. Najverovatnije se nikad nije ni vratio”, pretpostavlja on. “Ljudi su se snalazili na razne načine”, dodaje. “Negde gde je bilo moguće pravili su male turbine na rijeci”. Poput domišljatog Amira s Vratnika, bilo je još radioamatera koji su uspjeli pobjeći od rata.
“U Lukavcu je bio jedan koji danas živi u Švedskoj kod Borosa. Prvo je došla njegova Tanja s detetom, a on je bio radioamater i njega sam povezivao sa suprugom. Kod njih sam jednom prilikom svratio kada sam prolazio pored Borosa.”
Nebojša u Eslövu ostaje do 1997. godine, kada nakon završetka brakorazvodne parnice prodaje kuću i s majkom seli u Malmö. Tamo prvo iznajmljuje veliki stan, ali pošto je želio putovati, na nečemu je trebalo uštedjeti, pa s majkom uzima manji i jeftiniji stan. Početkom novog milenija preko radiotalasa upoznaje Natašu iz Zemuna. Desetak godina kasnije, nakon teškog životnog razdoblja, ona se udaje za Nebojšu. Prije nekoliko godina kupuju kuću u malom mjestu na sjeveru Vojvodine gdje danas žive njena djeca, a i supružnici često dolaze. Samo još tu Nebojša povremeno “zajaše” radiotalase. U Malmöu nije mogao dobiti dozvolu za antenu.
“Oni meni kažu da ne može jer će kvariti estetsku sliku, a to uopšte nije tako. Ja bih je postavio na stranu gde se uopšte ne bi videla”, žali mi se Nebojša dok pričamo o današnjem položaju radioamatera.
Gašenje klubova
Masovna upotreba interneta u cijelom svijetu ovakav oblik komunikacije je učinila obsoletnim i tek su najposvećeniji ostali privrženi radiotalasima. U BiH je to koincidiralo s poslijeratnim periodom kada je ugašen veliki broj klubova. Jedan od rijetkih klubova koji još djeluje je Futuro iz Hadžića.
Zahvaljujući radu ovog kluba 2015. godine na zgradi Pošte u Tarčinu postavljena je spomen-ploča radioamaterima Tarčina. Neka i ovaj feljton bude omaž Nebojši Milivojeviću i svim radioamaterima koji su “vučije doba” činili ljudskijim, a ratnu klanicu barem malo podnošljivijom.
Kraj
Ukoliko niste pročitali feljton, sve nastavke možete pronaći na linkovima ispod:
1. Potraga za Nebojšom
2. Dječak sa staklenim čepom
3. Bog mi nije stric
4. Vrijeme blagostanja
5. Misija života
6. Zvijezda izbjegličkog neba
7. Let u srušeni svijet
8. Putovanje na kraj apsurda
Imaš li zanimljivu iseljeničku priču? Napiši je za Oslobođenje i Moja BiH, i pošalji na: info@mojabih.ba