“Prišao mi je i svojim ručicama brisao suze koje potapaju moje lice zbog čovjeka kojeg on naziva herojem. -Mama, šta ti je? – pitao bi me onako sav zabrinut. Odgovor na to pitanje bi uvijek bio netačan. Bio bi lažan. Nisam htjela da se on brine, nisam htjela da se stidi svog oca. Oca monstruma.
Ustajem i pogledam se u ogledalo – Pa masnice ovaj put nisu toliko velike – pomislih – ovu pukotinu na usni lako prekrijem puderom –
Film mi se vratio pola sata unazad. Zora je, pola pet ujutro, on stiže iz kafane. Pravim se da spavam jer se plašim posljedica. Osjetim da teško diše, ali znam da je to samo njegov bijes. Odjednom ga ne čujem više, strah me prošao. Taman kad pomislih da se je smirio osjetim njegovu snažnu ruku na svom vratu.
Rekoh mu tiho – Nemoj molim te, maleni će se uplašiti – nije reagovao. Jedan, drugi i nakon trećeg šamara osjećam da mi puca usna i krv mi se slije niz bradu. – Nećeš ti mene dočekati spavajući – kroz zube mi reče.
Nisam se pokušala odbraniti, nisam ja tako jaka. Mojih 50 kg nisu dovoljni da se odbranim od tolikog čovjeka. Čovjeka kojem sam se nekad radovala, kojem sam u zagrljaj bježala. Zbog kojeg sam ostavila roditelje i započela novi život. Ne, ne želim da moje dijete pati. Neka pati čovjek koji nas je doveo do ove situacije.”
Uzela je kofer i dijete pod ruku, te otišla. Bez osvrtanja jer je znala da ide za boljim sutra. Znala je da će biti sigurna. Ja sam dijete koje nije bilo žrtva nasilja. Ne znam kako je tim ženama, djevojčicama, ali ih razumijem.
Želim da prestane. Želim da prestane i diskriminacija (koja je također prisutna) i nasilje. Želim da ja i sve žene, djevojčice žive bez straha. Želim da živimo punim životom. Da u očima svojih roditelja, supruga i djece budemo najljepše i najbolje biće na planeti.
Ne tražim previše, zar ne?
Amela Okić, učenica Ia odjeljenja Richmond Park College-a u Bihaću