Prošlo je skoro devet godina otkako je Institucija ombudsmena za ljudska prava uputila Preporuku Ministarstvu obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo u vezi moje žalbe na Pravilnik sa kriterijima za iskazivanje potrebe za zaposlenicima koji su djelimično ili potpuno ostali bez radnih zadataka i postupak upražnjenih radnih mjesta u osnovnim i srednjim školama kao javnim ustanovama na području Kantona Sarajevo koje je u decembru 2009. godine donijelo Ministarstvo obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo.
U svom Nalazu i mišljenju kao sastavnom dijelu Preporuke, ombudsmeni su naveli da je Pravilnik diskriminatoran u odnosu na osobe ženskog spola, a na osnovu bioloških razlika u odnosu na muškarce, jer maloljetne osobe i žene nisu bili vojni obveznici. U daljem tekstu navode da su punoljetne osobe muškog spola u toku agresije 1992.-1995. imale vojnu obavezu, a ne mogućnost da se dobrovoljno prijave da učestvuje u vojnim snagama i da zbog ispunjavanja svoje vojne obaveze ne mogu biti nagrađene sa 48 bodova i time dovesti u nepovoljan položaj osobe koje nisu imale vojnu obavezu.
Iako je prošlo devet godina od izdavanja ove Preporuke Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH, a od rata u BiH dvadeset pet godina, ne samo da se nije promijenilo ništa u kontekstu predmeta moje žalbe, nego se čak i osobe koje su za vrijeme rata bile djeca, pri izboru za neku javnu funkciju prvo pitaju gdje su bile za vrijeme rata! Po vladajućem mišljenju, ako si branio BiH nisi dužan ni da poštuješ zakone države za koju si se borio!? A, ako si imao sreće kao dijete da izađeš iz ratnog područja, ne zaslužuješ bilo kakvu javnu funkciju!? Umjesto da se raduje što je neko dijete bilo pošteđeno ratnih strahota, ovo bolesno bosanskohercegovačko društvo kažnjava takve osobe diskreditirajući ih u izboru za neku javnu funkciju!?
Ovo je jedan u nizu pokazatelja da BiH ima više obilježja srednjovjekovne feudalne, nego demokratske države kako je to definirano Ustavom BiH. U feudalnim državama su se bogatstvo i pravne privilegije sticale ratnim zaslugama i bile su nasljedne. Znači treba nam novi rat kako bi se žene, maloljetne osobe i oni koji još nisu ugledali ovaj svijet puškom izborili za svoja prava. Dvadeset pet godina od završetka rata ljudska vrijednost i stručna sposobnost se mjeri po tome gdje je osoba bila za vrijeme rata. Dokad više!?
Autorica ovog teksta i podnosilac žalbe na osnovu koje je Institucija ombudsmena za ljudska prava nadležnom ministarstvu uputila citiranu Preporuku, provela je rat u Bužimu koji ima najveći broj poginulih boraca u odnosu na broj stanovnika i najviše poginulih boraca mlađih od 20 godina. Bužim je isto nagrađen samo reputacijom herojskog grada, a bivši borci su otišli trbuhom za kruhom u zapadne zemlje. Među njima je i veliki broj onih koji su 1992. godine napustili posao u evropskim državama i tajno prešli teritorij SAO Krajine da bi branili BiH. Ako je iko trebao biti nagrađen, onda su to ti ljudi, a ima ih preko hiljadu. Ali nisu nagrađeni ni radnim mjestima, ni stanovima ni automobilima.
Iako sam samo završila srednju školu, za vrijeme rata sam imala radnu obavezu što je podrazumijevalo pješačenje do škole i nazad do kuće oko 14 km u čizmama u stadiju raspadanja. Put do škole je vodio nedaleko od linije odbrane, kroz šume i nenaseljene livade te rad u dvije smjene. Od tada imam zdravstvenih problema koji su se povećali 2013. godine. Tražila sam premještaj u školu bližu mjestu stanovanja, nisam ga dobila. Drugi nastavnici su dobili premještaj i bez vojne i radne obaveze uratu I bez zdravstvenih problema. Nisam se pozivala na radnu obavezu u ratu, niti na ovu citiranu Preporuku koja dokazuje da sam već doživjela diskriminaciju.
Nema ekonomskog napretka bez promjene društvene svijesti. Moji učenici. kad ih pitanjima usmjeravam, dođu do zaključka zašto su Velika Britanija, Francuska, Njemačka stoljećima ekonomski i politički najmoćnije – zato što su se bile među prvim državama koje su oslobodile feudalnih okova. U BiH feudalni odnosi su pravno ukinuti nakon Prvog svjetskog rata, a sudeći po pitanju Gdje si bio za vrijeme rata, u svijesti većine građana BiH nisu nikad ukinuti. Sve je samo na papiru, kao što je Zakon o zabrani diskriminacije i Zakon o ravnopravnosti spolova koje je Bosna i Hercegovina donijela 2009. i 2010. godine samo mrtvo slovo na papiru, osim za one koji imaju političku moć.
Piše: profesorica Arifa Isaković