Današnju objavu posvećujem svim ženama koje su se borile za slobodu žena.
Žao mi je i krivo mi je zbog toga što većina žena obilježava ovaj dan u restoranima, ne znajući ni ko su žene koje su se izborile da bi one danas mogle plesati i pjevati u restoranima u svjetlucavim haljinama usklađenih sa torbicama i nakitom. Da bi se žena znala skladno i primjereno prilici obući, također treba obrazovanje! A za pravo na obrazovanje se je trebalo izboriti!
Ne znaju ni kakvih su sve prava žene bile lišene prije samo oko 100 godina u svijetu, a u BiH prije 1945. godine.
Na važne datume iz ratne historije osobama koje su svoj život dale za slobodu, odaje se počast polaganjem cvijeća, minutom šutnje i učenjem Fatihe na zajedničkim spomen obilježjima, grobovima i mezarjima. Tim datumima nije komercijalizacijom oduzet značaj, a na komercijalizaciju datuma iz historije borbe za slobodu žena su same žene pristale i pristaju.
Juče sam sa svojom prijateljicom novinarkom Rubinom Čengić, došla u grad s namjerom da polozimo cvijeće na grobove Miss Irby i Stake Skenderove, ali nas je kiša spriječila. Pitam se zašto ne postoji zajedničko spomen obilježje posvećeno svim ženama u BiH koje su trasirale put do priznavanja ženama svih prava koja spadaju u osnovna ljudska prava?
Pošto predajem historiju svake godine objašnjavam učenicima zašto se obilježava 8. mart. Nastavni sadržaji o borbi žena ne samo za politička prava, kako to većina misli, nego i za pravo na obrazovanje, pravo na porodiljsko odsustvo, pravo na skrbništvo nad djecom, pravo na imovinu i ostala prava, inkorporirani su u nastavni plan i program za historiju 2007. godine
U prilogu su fotografije zena koje su predvodile borbu za prava žena i one koje su se uprkos osudama sredine obrazovale i uključile u javni, kulturni, a onda i politički život BiH: Klara Cetkin, Staka Skenderova, Miss Irby, Bahrija Nuri Hadžić, Anka Topić, Nafija Sarajlić, Ševala Zildžić, Laura Papo Bohoreta, Vahida Maglajlić, Marija Bursać, Milka Bosnić, Lepa Radić…
Piše: Arifa Isaković