Stara je kao i sam ljudski rod. Od davnina se stvarala i mijenjala – gdje je nestajala stara, stvarala se nova. Ona je govor duše i prisutna je u svakom ljudskom društvu u kojem se predstavlja. Utiče na nas, htjeli mi to ili ne. Život je čovječanstva, univerzalna i transkulturalna, a razumljiva svakom čovjeku. Betoven je u njoj vidio otkriće veće od svake filozofije i mudrosti. Fleksibilna je i u hodu sa vremenom, te nekad i ispred njega. Dar sa neba, kompleksna i neophodna, jedinstvena i unikatna, eho vremena u kojem se živi i stvara, dostupna svima, lepršava, slobodna, gizdava i prelijepa. Utiče na ljude pozitivno i negativno. Odsjaj je svih naših osjećanja i predstavlja naše najjače emocije. Naravno – to je muzika.
A o muzici najljepše govore oni koji su svoj život posvetili njoj. U tekstu možete pročitati kako je živjeti muziku, ali i biti dio nje u našem današnjem društvu.
Jedna od onih koja je posvetila život muzici je i Hermina Osmanović. Rođena je 1979. godine u Tuzli i profesorica je teoretskih muzičkih predmeta u Osnovnoj muzičkoj školi u Tuzli.
„Ovim poslom se bavim sedamnaest godina, predajem solfeđo, teoriju muzike i hor. Predavati nije lako, oduzima dosta vremena ali bez obzira na sve, moj poziv me ispunjava, jer rad sa djecom je ono što me čini sretnom. Svaki uspješan koncert rezultat je zajedničkog rada sa mojim učenicima. Taj odnos ispunjen je neizmjernom ljubavi prema muzici i svemu što ona predstavlja“ – priča profesorica Osmanović o ljubavi prema svojoj profesiji.
Profesorica je također objasnila da postoji cijeli proces pri upisivanju muzičke škole u Tuzli, te da muzika traži još nešto pored same ljubavi.
„Ako se želite baviti muzikom, onda postoji niz testova koje morate položiti, naravno pored onog da volite muziku. Svaki učenik koji želi da se bavi muzikom mora proći prijemni ispit. Prilikom same prijave, kandidat treba odabrati dva instrumenta koje bi želio svirati jer nisu svi kapaciteti na odsjecima isti, a ponekad se desi da bude mjesta za samo dva ili tri kandidata na nekom odsjeku. Ako učenik položi prijemni, a nije moguće da se primi na željeni odsjek, tad mu se pruža prilika da bude primljen na odsjek drugog instrumenta koji je odabrao. Podjednako je interesovanje za sve odsjeke, a odnedavno imamo i odsjek baleta. Već imamo odškolovanu prvu generaciju balerina. Naravno, ohrabruje što svake godine raste broj talentovane omladine u osnovnoj muzičkoj školi. Međutim mali broj se odluči da im to bude osnovno zanimanje u životu.“
Svoj život muzici posvetio je i Mirza Halilović. Mirza ima 19 godina, a rođen je 26. aprila 2000. godine u Tuzli. Svira klarinet i trenutno studira na Univerzitetu za muziku i scenske umjetnosti u Grazu.
„Ako bi po strani ostavio svoje ambicije, mogu reći da muzika sigurno igra veliku ulogu u životu svakog pojedinca; samim tim ne postoji osoba koja nije imala dodira s muzikom. Svako je poseban na svoj način pa se trudim da nemam neke uzore u životu na polju muzike, prvenstveno zbog toga što svako unosi dio sebe kroz određenu izvedbu. Pri muziciranju pokušavam biti najbolja moguća verzija sebe. Kada sam upisivao Osnovnu muzičku školu u Tuzli, nisam ni znao šta je klarinet, a samim tim nisam imao ni pojma o značaju koji će po mene ostaviti taj nepoznati instrument. Prije prijemnog u Muzičkoj školi mama mi je spomenula da joj je klarinet izuzetno lijep i izražajan instrument. Na samom ispitu prisutni nastavnici su me pitali šta bih želio svirati, spomenuo sam neke opšte poznate instrumente tipa klavir, violina, bubnjevi, ali na kraju sam spomenuo i klarinet. Budući da za moje prvobitne želje nije bilo mjesta ili uopšte nije postojala mogućnost sviranja tog instrumenta, na kraju je ispalo da ću svirati klarinet. Uzimajući u obzir da ga sviram do dan-danas mogu zaključiti da je na kraju sve ispalo dobro“ – priča Halilović o početku njegovog muzičkog obrazovanja.
Vremena se veoma brzo mijenjaju, a nekada je najjasniji odraz na samoj kulturi, a s njom nužno i na muzici. Mirza objašnjava upravo te parametre koji odlučuju kvalitet muzike i na koji način ona prolazi „test vremena“.
„Teško bi mogao reći kakav je kvalitet muzike danas. Muzika je po meni subjektivna kategorija, pa je tako nezahvalno govoriti o pravoj muzici ili onoj koja nije to. Rekao bih da test vremena može prevazići samo kvalitetna muzika, a koja je to muzika kvalitetna zavisi od pojedinca koji je sluša i okolnostima u kojima je nastala. Najčešće je klasična muzika ta koja koja prolazi test vremena, a baš tu vrstu muzike ja najviše i cijenim. Svim onima koji se žele baviti muzikom,bilo to ozbiljno ili kao hobi, rekao bih da slobodno probaju. Srećom živimo u vremenu kada je ona dostupna svima pa tako ako zaista postoji želja ne bi trebalo biti nekih većih prepreka.“
Za Amnu Sinanović, djevojku koja je napunila 18 godina, muzika predstavlja mjesto druženja ali i upoznavanje različitih ljudi koji imaju jednu zajedničku tačku, a to je ljubav prema muzici.
“Tu se razvijaš kao osoba, razvijaš svoj karakter, učiš i kako da uklopiš razne obaveze i aspekte života i upoznaš neki novi, poseban svijet. Iako sam muzičku školu završila prije par godina, još uvijek je prisutna u mom svakodnevnom životu. Sviranje s vremena na vrijeme pomaže da se opustim, zaboravim na sve brige i na neki način da održim uspomene živima. Sviram harmoniku, ali ujedno i klavir” – objašnjava Amina značaj muzike u njenom životu.
Slično poput Mirze, i Amina pominje taj test vremena koji je uzrokovao depopularizaciju nekadašnje muzike koja se smatrala izuzetno važnom.
“Za mene prava muzika nije nešto određeno, to sve zavisi od osobe do osobe, ali smatram da danas klasična muzika, te neka tradicionalna, takozvana stara muzike, su dosta zanemarene. Njihova vrijednost je od velikog značaja za svakog, ali nažalost sve više se gubi njihova vrijednost naročito među mladima. Ali za svakoga ko voli muziku i želi da se upozna sa njom više i da nešto nauči, preporučila bih da upiše muzičku školu. Veoma je naporno, treba raditi, ali ono što se nauči i uspomene koje se tamo stvore su posebne. Jedno nezaboravno i prelijepo iskustvo koje svako treba da prođe.”
Pored ovakvih ljudi u našem društvu, trebamo se zapitati šta nama danas predstavlja muzika i kakav je kvalitet one koju slušamo. Da li smo se udaljili previše od kvalitetne muzike, u koju je utrošeno više od vremena i novca, koju opisuju prelijepi tekstovi i melodija? Da li je muzika postala naše lice, tačnije lice onoga kakvi smo postali jedni prema drugima, hladni i bezosjećajni, brzi i primitivni, bez ljubavi i emocija?
Muzika za svakoga ima drugo značenje, a trebamo se boriti da ona ostane ono što je uvijek bila. Prošla su ona vremena kada se provodilo vrijeme ispred radija iščekujući svoju omiljenu pjesmu, jer danas možemo slušati muziku koju želimo i udaljeni smo samo jedan klik od nje. Možda u svemu tome i jeste problem, da u vremenu kada nam je dostupna svaka vrsta muzike naš muzički ukus pada u vodu. U klubovima se puštaju turbofolkeri, na nekim zabavama narodnjaci, a u kućama – ko zna.
Današnja omladina prati trendove, ali šta ko sluša od muzike je njegova stvar i lični izbor. Muzika je slika i obraz društva, te ne smijemo dozvoliti da nam jeftina ‘džigera’ kako popularno zovu turbo-folk muziku, nastala u roku od pola sata, bude kvalitetnija i donosi više satisfakcije od onoga što su godinama pružali Bethoven, Schubert, Čajkovski ili Šopen.
Mnogi govore kako su 70-e i 80-e godine bile zlatni period, posebno u pogledu muzike i cijelog procesa njenog stvaranja.Vrijeme se ne može vratiti, ali ako već imamo mogućnost jednim klikom vratiti se u 80-e ili 70-e, pa čak i u 18. stoljeće, zašto to, s vremena na vrijeme, ne bismo uradili?
Piše: Damir Mujabašić