Piše: piše, Sara Kljajić za EU Resurs
Medijski naslovi unazad par godina konstantno bruje o „migrantskoj krizi“, ističu članke koji propagiraju netrpeljivost i zazir od pripadnika takvih skupina, napuhivajući, a nekad čak i lažno predstavljajući eventualne konfliktne situacije kojima su isti bili sudionici (a možda i nisu?).
Neizmjerno mi je žao što smo kao narod postali neosjetljivi na tuđu nesreću i bol u teškim situacijama (u kojima smo i sami bili prije nepunih trideset godina). Zaboravi čovjek kako je ostaviti sve i bježati, jednostavno živjeti za bijeg, a bježati za život… Kako je željeti ponovo pripadati, imati svoju okolinu, konstantnu, bar na neko vrijeme. Prezasićenost promjenama i strah od vezivanja za bilo šta, jer koju god naviku da počnete usvajati kao svoju, morate ići, i krenuti ispočetka. I ništa nije vaše, sve je tuđe i više niste sigurni ni da li ste i vi sasvim vaši.
Dugo razmišljah o ovim stvarima, napisah i poneki tekst, čisto onako da izlijem dio suosjećanja prema tim ljudima o čijoj nesreći teško da mogu otvoreno govoriti u društvu. Baš tih dana u život mi dođe jedna neočekivana ogromna radost – radost rada sa tim istim ljudima. Interaktivne radionice su počele u decembru 2019. godine kao dio IMPACT projekta finansiranog od strane Erasmus+ programa EU, a realizovane kao proces saradnje Agencije lokalne demokratije Mostar i Mostarskog teatra mladih, kojeg sam i sama član (uz još dragovoljaca). Sastajali smo se tri sedmice – ukupno 10 puta po 2 sata i, najprostije rečeno, razmjenjivali Ljubav.
Na svaki susret bi, u pravilu, dolazile različite porodice, najčešće i sa djecom. Neki su dolazili i dva, tri ili četiri puta i molili da baš njih povedemo kad bi kombijem, u kojem je broj putnika ograničen na sedam, došli u Izbjeglički kamp Salakovac. Nekad bi neko od nas učesnika, preduzeo dopunski prevoz ličnim automobilom, kako niko ne bi ostao razočaran.
Ispočetka je bilo jako teško potaći ih da se otvore, da pripovijedaju o svemu onome od čega bježe, podijele potresna iskustva koja smo mi, mladi, čuli samo u pričama starijih koji su učestvovali u ratu, te smo ih pokušali ohrabriti igrom, muzikom, šalama… Jednom prilikom smo postavili nekoliko predmeta na scenu. To su bili predmeti koje je uobičajeno vidjeti u jednom domu: potkošulja, poklopac od šerpe, fildžan, jedna cipela… Bili su razbacani, gotovo kao da ih je neko u žurbi ostavio tako, uzimajući sve što je stigao ponijeti. Ovo ih je potreslo, vjerovatno oživjelo sjećanja i počeli su iskrenije govoriti o svojim osjećajima. Slušali smo ih, i šutjeli. Jer šta pametno ima da se kaže na svjedočanstvo muškarca kojem su ubili brata, pred njegovim očima?! Da ga razumiješ!? Njegovu bol??!! Ne, to nismo mogli reći, a ni osjetiti… Mnogi susreti su protekli u slušanju tih nezamislivih iskustava, a mi smo polako postajali svjesni da je to moglo snaći bilo koga od nas. Osjećati još nezarasle ožiljke njihove boli, gubitaka i straha, ali biti stub, oslonac, uho, rame, nekome bez da se on uopće osjeća slabijim zbog toga, je zaista jedan veliki uspjeh i blagoslov.
Tih dana sam po čitave noći sanjala jedan te isti san. Kad god se probudim, okrenem se i ponovo zaspem, on se samo nastavi. Budila sam se umorna. Rat, strah, neizvijesnost, bijeg i tako ukrug. U snu sam, makar na trenutak, osjetila jedan dio težine tih osjećaja. Strah koji postane glavni pokretač, ali i izvor snage. Bespomoćnost, izgubljenost, gonjenost… Bitno je samo da preživiš i pobjegneš.
Ljudi često tvrde da ne možemo mnogo pomoći osobi, ako sami nismo prošli kroz slične životne okolnosti. Ali zar nije još i lakše nama, mladima, koji tu muku još nismo okusili, da budemo podrška, uzmemo dio tog bola, kog još uvijek ne razumijemo, na sebe, damo ljudsko saosjećanje, osmijeh, zagrljaj?Zavoljeli smo ih, a i oni nas. Pjevali smo zajedno, crtali jedni druge, a onda se valjali od smijeha. Igrali “lopte” sa djecom i učili ih crtati slona, cvijet, drvo… Naučili su nas njihove tradicionalne korake u plesu. Jedan je čak donio ukulele i zapjevao. Zatim smo im mi otpjevali “Oj, nano nanice” i zaigrali kolo. Iako smo često imali jezičke barijere, i kada nije bilo prevodioca uspijevali smo se sporazumjeti rukama, očima, zvukovima.. Rezultat je bila veličanstvena sinteza mnogo različitih kultura. Iako smo uvijek organizovali neku zakusku, pokazali im grad, odveli na odlične kolače – fizička i materijalna podrška gotovo da se i nije mogla mjeriti sa jačinom psihičke za koju su nam se duboko zahvalili.
Motiv koji nas je vodio kroz čitav ovaj proces jeste ideal jednakosti. Pa smo tako, u toku jedne od radionica, pravili maske. Ko je želio da se izradi njegova maska legao bi na najlon i mi bismo počeli sa poslom. To je trajalo.. Ponekad i po 20 i više minuta. Većina od “modela” bila su djeca koja su mirno i strpljivo ležala svo to vrijeme. Oduševili smo se odsustvom hiperaktivnosti i potrebe za stalnim izazivanjem nečije pažnje, što gotovo stalno susrećemo među mlađim uzrastima. Kada bi maske bile gotove, objasnili bismo im zašto smo ih napravili:
“Gledajući masku, ne možemo zaključiti ništa o boji kože, nacionalnosti, vjerskoj pripadnosti ili bilo kojim drugim imaginarnim obilježjima koje vežemo uz ljude kao katance predrasuda.
”Poruka je sasvim jasna. Svi smo isti, svi smo ljudi, i svima nam je potrebna Ljubav. Ona je izvorna energija koja pokreće svijet i zbližava čak i potpune neznance. VOLIMO SE!!
Od prikupljenih materijala, odlučili smo napraviti predstavu i progovoriti javno o životu izbjeglica. Nadamo se da ćemo ovim potezima osvijestiti i ostale građane da čine drugima samo ono što bi željeli iskusiti na, i u svojoj koži.
Građanski aktivizam u ovo doba, osim političkih previranja i pokušaja uključivanja širih narodnih masa u iste, mora se fokusirati i na ostale goruće probleme zajednice u kojoj obitava i djeluje, bez ignorisanja pomenutih, koliko god oni bili predmet nesigurnosti i predrasuda pasivnih građana po pitanju tema o kojima se među njima, klasično, stereotipski – „ne razgovara“.