Piše: Želimir Urić za EU Resurs
Zamisite da živite u turističkom mjestu bez turističkih oznaka, ili ste turista koji je krenuo u obilazak a ne znate put. Mi smo taj problem riješili i konačno naša zajednica ima turističke putokaze i mape. Boreći se za putokaze borimo se i za zaštitu životne sredine, pročitajte našu priču i učinite dobro i u svome mjestu.
Zamislite da ste turista koji je na Googlu, prospektu ili na nagovor svojih prijatelja čuo za Bardaču pa se uputio tamo. Navigacija se „zaledila“ a ispred vas je ostao uski, dosta oštećen i nejasan kolovoz. Turistički putokazi ne postoje, a mene iz prvih redova ovog teksta niste pronašli da priupitate „Gdje se nalazi ta Bardača?“
Nadam se da sam Vam ovim uvodom dočarao kako je bilo živjeti ili putovati u Bardaču od 1900 godine. kada je osnovana do 2019. kada je naš projekat omladinskog aktivizma započeo i kada smo izradili prve turističke table i mape koje su otvorile Bardaču svijetu, a svijet Bardači. Sve je počelo početkom juna 2019. kada me drugar koji je u odboru jedne od Omladinskih banaka upoznao sa BH Kampanjom Omladinske banke i Fondacije Mozaik. U pitanju je bio grant koji se dodjeljivao aplikantima iz cijele BiH a sa čijim opštinama nije postajao potpisan ugovor o saradnji sa Omladinskom Bankom. Upravo se tako i opština Srbac poslije 10 godina svrstala u red onih u kojima nema odbora Omladinske banke. Prvo što mi je palo na pamet, a šta je nedostajalo Bardači su turističke table. Ne samo mape i putokazi, već i oglasne table, nazivi sokaka, udaljenosi i sl. Ali krenuli smo malim koracima. Reklo bi se malim u oku posmatrača, ali za nas je svaki centimetar ovog projekta bio velik i značajan.
Okupio sam par drugara kojima sam predočio moju ideju, oni su je odmah prihvatili i tako mi dali vjetar u leđa da krenem sa pisanjem projekta. Prvo što sam uradio, otvorio sam mapu i počeo bilježiti – sve velike raskrsnice, putne pravce, mjerio udaljenost od jedne znamenitosti do druge i tako iz dana u dan. Kada sam dobro sumirao sve krenula je grafička izrada turističkih mapa na kojima smo ucrtavali sva bitna mjesta, označavali nazive jezera, objekte za razonodu, pecanje, restoran, bazen, vjerske objekte, nazive riječica, močvara i okolnih mjesta. Kako je prolazilo vrijeme rastao je i naš projekat.
Projekat je bio vezan za Bardaču i okolinu. A Vi ako sad na pretraživaču ukucate pojam „Bardača“ pojaviće Vam se mnogo informacija, članaka, komentara, peticija, opisa i sl. Vidjećete da je Bardača močvarni kompleks sačinjen od 11 jezera, tri riječice, opasana Tihom Savom i plahovitim Vrbasom. U ravnici u Lijevču polju. Vidjećete i da dosta piše o njenoj devastaciji. O ljudima koji su prekršili zakon prirode i koji su se usudili da prelijepa jezera isuše i pretvore u poljoprivredno zemljište, da ga zaliju otrovnim hemikalijama kako bi svijetu podarili par tona žitarica, ali kako bi od svijeta oteli rijetko prirodno bogatstvo, bogatstvo u kome se gnijezde rijetki primjerci ptica, onih kojih nema nigdje drugo u svijetu ili su u nestajanju. Bogatstvo u kome postoje desetine ribljih i biljnih vrsta. Ovaj biodiverzitet je duboko poljuljan i doveden do nestanka. Vremenom su ljudi zaboravili na taj problem, sjetivši ga se samo 2. februara na Dan močvara i to je to. Mi to nismo željeli, mi smo željeli da na nekakav način pošaljemo poruku, privučemo pažnju i kažemo svijetu „OVDJE SMO, POSTOJIMO, DOĐITE I POGLEDAJTE ŠTA JE OSTALO“. To smo upravo mogli turističkim mapama. Na tim mapama se danas nalazi svih 11 jezera. A kad dođete u Bardaču naćićete ih samo tri. Oni koji Bardaču iz prošlosti nisu znali nisu promjetili problem, ali kad su vidjeli mape, pa usporedili sa stvarnim terenom zapitali su se „u čemu je problem“. Zapitali su se „gdje su nestala jezera“, i tu je počeo jedan smisao i jedan od ciljeva projekta. Prvo, upoznavanje ljudi sa problemom i devastacijom. Drugo, olakšati ljudima snalaženje u prostoru. Postigli smo oba, jednim udarcem dvije muhe kako kaže stara izreka.
Nakon grafičke pripreme i svih pobrojanih aktivnosti, i nakon odobravanja novčanih sredstava u visini od 1 500 KM, započeli smo i materijalnu realizaciju projekta. Kupili smo željezne cijevi, otštampali pvc folije sa grafičkom pripremom, kupili boju, cement i svu prateću opremu. Počelo je sve od nas troje-četvoro, a na kraju projekta nas je bilo preko 20. Zamislite 20 volontera u mjestu u kome živi 200 stanovnika. Kao da u Banja Luci izvedete na ulicu 20 000 ljudi, tačno 10% populacije. Zvuči nemoguće, ali je u malim sredinama to itekako moguće. Osjećaj pripadnosti mjestu stanovanja, osjećaj za problem koji nam je zajednički ali i opšti interes. To nas je sve ujedinilo. Na moju molbu priključio nam se još jedan čovjek bez koga posao sa željezom i varanjem ne bi bio moguć a to je bio naš mještanin Bodo. Vještih ruku i sa velikim iskustvom je naše nacrte pretvorio u stvarnost. Mi smo skicirali, on je vario, sjekao i stvarao „kosture“ naših budućih turističkih putokaza i mapa. Trajao je ovaj naš rad par sedmica. Prvo smo označili mjesta na terenu, a koja su u samom planu bila predviđena za postavljanje tabli. Taj teren smo pokosili i spremili za postavljanje. Onda smo sve što je Bodo pokvario ofarbali. Farbanje je bio poseban postupak, najmlađi članovi naše ekipe su konačno dočekali da uzmu četke i valjke u ruke i počnu sa farbanjem. Uvijek je neko od nas stariji nadzirao radove i govorio gdje koja boja ide, i u koliko slojeva. Išlo je sve sa elanom, uz muziku, druženje, roštilj. Družili su se ljudi od 20-30 godina, i djeca od 10-12 godina. Svi skupa, što je inače bilo teško ostvariti. Kako zbog generacijskog jaza, tako i zbog obaveza i jednih i drugih koje je život vodio u različite strane. Ali evo tih dana je sve bilo moguće. Čak i mi iz istih generacija smo se bili udaljili, ali zajednička aktivnost i zajedničko dobro nas je povezalo u jedan tim.
Nakon farbanja lijepili smo pvc folije na limene konstrukcije, to je već bio zahtjevniji posao. Tražila se spretnost, strpljenje i upornost. Najteže je bilo zalijepiti foliju na dvije velike mape veličine 1,5×1,5 metar. Vodili smo računa da nešto ne krene po zlu, da se slučajno folija ne nalijepi ukoso, da ne ostanu zdračni jastučići ispod ili da se ne pocjepa. I taj dio posla smo obavili bez problema. Sve je bilo zavareno, ofarbano i zalijepljeno. Ostala nam je samo montaža. Na već označenim lokacijama smo iskopali rupe u koje smo postavili nosače koje smo kasnije betonirali. Morali smo voditi računa o tome da table budu dobro pričvršćenje u tlu kako se ne bi prevalile ili nekoga ozlijedile. Sve procedure smo ispoštovali i konačno našem mjestu poklonili nešto što je bilo neophodno.
Ovaj projekat je na nas ostavio dojam i planiramo da nastavimo sa sličnim aktivnostima. Još novih tabli treba, kako bi posjetiocima pružili više informacija o prirodnom bogatstvu koje je ovdje postojalo, ali koje i dalje postoji. U međuvremenu dok smo provodili ovaj projekat jedan lokalni privrednik je otvorio restoran. Zamislite, nekad je u Bardači je postojao Hotel, velika sala, smještajni kapaciteti, tri restorana i sve je to sa posrnućem Bardače propalo. Onda smo se pojavili mi i naš projekat, ali i ljudi željni da vrate gastronomsku ponudu i ugostiteljski turizam. Sve se to desilo u istom trenutku. Oh kakav znak! Znak za sve nas da smo na dobrom putu!. Naše table pripremljene i postavljene, a nemamo putokaz za novi restoran, evo pišemo novi projekat i to ćemo dopuniti, na radost svih nas.
Svratite nam u Bardaču, neka se ne zadrži sve na pretraživaču i fotografijama sa fejsbuk stranice Fan Club Bardača. Svidjeće Vam se sigurno, a zalutati nećete jer su tu naši putokazi.
Dobro došli!