FOTO: Marko Lukunić/PIXSELL
Razgovarao: Đorđe Krajišnik
Stanje pandemije virusa COVID-19 čini se da je u mnogome izmijenilo sve one tokove na koje smo navikli, kako gledate na cijelu ovu situaciju, imajući na umu da naučnici i ekološki aktivisti već drugo upozoravaju da je nešto ovakvo bilo neizbježno?
- Neki naučnici su upozoravali da bi se virus sličan SARS-u mogao proširiti, ali kao i s potresima, nitko ne zna kada i kojom jačinom. Jedan je dio javnosti pomišljao da se nešto strašno može desiti, ali skoro nitko nije mislio da se to može desiti na globalnom nivou, kao što je sada slučaj; dakle, da u potpunosti sve stane. Obično su do sada krize, na neki način, bile lokalizirane. Veliki dio humaniteta je uključen u nešto što nismo mogli niti zamisliti niti očekivati, a čije posljedice ne znamo. I to izaziva strašnu napetost. Znamo da će se mnoge stvari promijeniti. Ne znamo na koji način, niti kakvo će biti naše mjesto u tome. S jedne strane to nas tjera da skoro panično razmišljamo o tome šta nam to budućnost donosi, a s druge možda moramo prihvatiti činjenicu da nitko nema rješenja, odnosno da su svi uvidi koje sada imamo parcijalni. Bilo da se tiče ekonomije koja doživljava potpuni raspad, bilo da se tiče i onih optimističnijih prognoza da će nas ovo naučiti pameti i da ćemo postati bolji ljudi koji će živjeti na nekoj boljoj planeti.
Suština problema jeste u nemogućnosti usporedbe aktuelnog trenutka sa ranijim iskustvima. Na prostoru nekadašnje Jugoslavije prisutna je ta tendencija usporedbe sa devedesetim, ali čini se da to nema apsolutno nikakvu osnovu.
- Naravno da se neke paralele povlače kada je posrijedi policijski sat i zatvaranje u kuću. Naše iskustvo nas je možda naučilo da se nešto bolje nosimo s ovom krizom, s obzirom na nervni slom koji se sada desio na Zapadu. Onda je dobar dio svijeta otišao u, kako su ih nazivali, sretne devedesete, a mi u crnilo i mrak. Ta kriza je bila viđena kao samo “naša” kriza, a neka balkanska ili afrička tragedija kao iznimka koja potvrđuje pravilo da se gradi neki novi svijet u kojem kapitalizam ne poznaje granice, u kojem se liberalna demokratija širi munjevito, bez blokovskih podjela… sve te iluzije koje će se brzo raspršiti. To nam je mala utjeha u ovoj situaciji. Jer, mi ni u ovu krizu s virusom, u konačnici, nismo ušli s dobrih startnih pozicija. Imamo osiromašeno stanovništvo i države koje će se teško, bez dodatnog zaduživanja, moći postaviti na noge. Dakle, vidjet ćemo neke vrlo duboke potrese, jer se može padati još dublje. Možemo se samo nadati da će nam staro iskustvo donekle pomoći da se nosimo s nadolazećim lomovima i da baš nećemo opet odabirati gore.
Pokazalo se da su sve bajke neoliberalizma, sve priče o samoregulaciji tržišta, uslijed pandemije, u nepunih mjesec dana, došle do potpunog sloma. Dakako, iluzorno je očekivati da će se nakon ovoga stvari ad hoc promijeniti. Međutim, da li mislite da ipak postoje neke alternative, imamo li na umu da će ono što se učini u narednom periodu, zapravo određivati naše kretanje u budućnosti?
- Ono što će se u narednih godinu ili dvije dana dogoditi će odrediti deceniju pred nama, a možda i nešto duži period. Do sada se, u okviru mog života, dogodio uspon neoliberalizma, a sada i njegov pad. Ta trijumfalna ideologija se kroz četrdeset godina potrošila i sada je doživjela udar tamo gdje ga nitko nije očekivao, na sličan način kao što nitko ni nekoliko dana prije pada Berlinskog zida nije očekivao da će se to dogoditi i da će domino efekat doista dovesti do kraja socijalizma. Mogli bismo tvrditi da je socijalizam dominirao kao ideja, a i kao praksa, nekih četrdesetak godina, od Drugog svjetskog rata pa do sredine osamdesetih, jer su se svi donekle pokušavali prilagoditi modelu socijalne pravde, uključujući i zemlje kapitalističkog Zapada. Neoliberalizam raste od kraja sedamdesetih i početka osamdesetih i dominira četrdeset godina kroz globalnu utrku da se bude što veći kapitalist, na američki, azijski ili postsocijalistički način. Posljedice smo, naravno, mogli vidjeti u posljednjih deset godina, ali nismo mogli očekivati da će se sve tako brzo početi urušavati. Naravno, urušavanje ne znači i kompletni krah te da je ovo kraj neoliberalizma, nego da su neke od njegovih osnovnih postavki dovedene u pitanje, upravo od zagovornika neoliberalnih politika kao što je Boris Johnson, koji je, eto, otkrio da društvo ipak postoji i da se prema tome moraju mijenjati ekonomske i državne politike. Mi ćemo vrlo vjerovatno vidjeti povratak nekih starih kejnzijanskih aparata, dakle upumpavanja novca u ekonomije. Vidjet ćemo sigurno pokušaje da se određeni aspekti neoliberalne ekonomije zadrže i povrate, što će izazivati velike tenzije. Ono što dolazi na agendu jest socijalno pitanje, a ono što plaši je da mu se sada, u kontekstu dezorijentiranosti EU, daje nacionalnu formu. Dakle, i socijalno, i nacionalno.
Rekcija EU se posmatra kao vrlo mlaka, posebno na njenim rubovima, kako misliš da će se ovo odraziti na samu Uniju i odnose unutar nje, te kako s to može odraziti na zemlje bivše Jugoslavije koje nisu u EU?
- Prvo moramo vidjeti kako će se stvari razvijati sa samom EU, jer su svi tinjajući sukobi izišli na vidjelo. Nešto o čemu smo raspravljali za vrijeme Grčke krize, a to je zajedničko zaduživanje, se sada vratilo na stol, ali i dalje vidimo otpore, pogotovu iz Holandije, da se stvore zajedničke obveznice, tzv. eurobonds, i da se podijeli teret ove krize. Vidimo egoizam onih koji u ovom trenutku imaju višak i ne razmišljaju da će im solidarnost ikada trebati, kao i paniku u južnim zemljama koje će kriza rasturiti, u socijalnom i ekonomskom smislu, i koje gube strpljenje s takvom EU koja se slijepo drži stabilnosti eura i određenih ekonomskih dogmi. Sada se sve mijenja, ali svi nisu spremni na iste promjene. I vidimo da je vrh same EU, kao što je Komisija ili sam predsjednik, doista pasivan i u potpunosti marginaliziran u trenutku kada nacionalne države preuzimaju gotovo pa ratnu retoriku borbe za opstanak.
Koje je mjesto Balkana u tome?
- Postoji tinjajuća nada da će netko u Briselu shvatiti da je potrebno igrati se geopolitike i konačno osvojiti Balkan i tu istisnuti kompetitore, Kinu, Rusiju ili zemlje Zaljeva. Ta nada na žalost ovisi o suviše kompleksnoj birokratskoj proceduri EU, gdje imati jasnu političku direktivu nije jednostavno. Realniji scenarij je da se Balkanu poruči sljedeće: mi se sada bavimo sređivanjem vlastite kuće, a tek ćemo se poslije baviti pitanjem da li i za vas tu ima mjesta. Na neki način to je ono što je Macron govorio prije godinu dana, kada je odbacio ideju nastavka priključivanja Zapadnog Balkana dok se EU ne reformira. Što znači to sređivanje kuće bez ustavne krize EU, to ne možemo znati. Važno je ponoviti i u ovom kontekstu da se EU neće raspasti kao što se raspala Jugoslavija niti će odjednom nestati njezine institucije. Previše je interesa moćnih evropskih zemalja da opstane administrativni okvir koji bi se zvao EU, ali je ključno pitanje koji će biti njen sadržaj.
This article has been produced with the support of the European Endowment for Democracy (EED). Its contents do not necessarily reflect the official opinion of EED. Responsibility for the information and views expressed in this publication lies entirely with the author(s).